ponedjeljak, 30.04.2007.
Mojih top 5
Pošto mi je Bridge proslijedila da napišem svojih 5 pisho ljubavnih pjesma, što valjda znači da pjesme ne moraju biti eksplicitno ljubavne već pjesme koje navode na unutrašnje preispitivanje i koje govore o ljubavi kao ultimativnoj kategoriji koja pokreće i okreće svijet kakav poznajemo.
U ovom postu navešću vam svoj izbor takve vrste muzike, odnosno pjesama čija lirika i muzika opisuju zadatu temu i koje mi puno znače.
1. Počasno prvo mjesto pripada grandioznoj pjesmi vanserijske snage u koju sam se zaljubila iste sekunde kad sam je čula. Osjećanje da joj pripadam od prvog do posljednjeg takta i stiha zove se High Hopes od Pink Floyda s njihovog posljednjeg studijskog albuma iz 1994. godine, pod nazivom Divison Bell.
PINK FLOYD
High Hopes
Beyond the horizon of the place we lived when we were young
In a world of magnets and miracles
Our thoughts strayed constantly and without boundary
The ringing of the division bell had begun
Along the Long Road and on down the Causeway
Do they still meet there by the Cut
There was a ragged band that followed in our footsteps
Running before time took our dreams away
Leaving the myriad small creatures trying to tie us to the ground
To a life consumed by slow decay
The grass was greener
The light was brighter
With friends surrounded
The night of wonder
Looking beyond the embers of bridges glowing behind us
To a glimpse of how green it was on the other side
Steps taken forwards but sleepwalking back again
Dragged by the force of some inner tide
At a higher altitude with flag unfurled
We reached the dizzy heights of that dreamed of world
Encumbered forever by desire and ambition
There's a hunger still unsatisfied
Our weary eyes still stray to the horizon
Though down this road we've been so many times
The grass was greener
The light was brighter
The taste was sweeter
The nights of wonder
With friends surrounded
The dawn mist glowing
The water flowing
The endless river
Forever and ever
2. Sto stepenica ispod Pink Floyda, ali ipak na visokom drugom mjestu je jedna od mojih najdražih grupa koji su me ostavili bez daha kada su 2000. godine objavili album Minor Earth Major Sky, a istoimena pjesma me je “stondirala” neko vrijeme.
Kratko i jasno-obožavam je.
Dakle, druga pozicija pripada A-ha i pjesmi “Minor Earth Major Sky”.
3. Na poziciji broj tri je takođe jedna od mojih najdražih grupa svih vremena Duran Duran i jedna sjajna pjesma kojoj se uvijek vraćam i koja je po mom mišljenju najbolja od svega što su uradili sa jednako tako sjajnim spotom.
Pjesma se nalazi na “Wedding Album” iz 1993. godine, a u pitanju je maestralno urađena stvar pod nazivom Ordinary World.
4. Ovo mjesto pripada italijanskoj muzici bez koje ne mogu i koja u svom izobilju nudi na destine i destine prekrasnih pjesama, sjajnih vokala i impresivne lirike.
Iz tog mora vrhunske muzike izdvajam pjesmu od koje sam se naježila od glave do pete kad sam je prvi put čula.
Bilo mi je potpuno jasno da su sličan doživljaj proživljavanja ove pjesme imali milioni italijanskih slušalaca kada su je proglasili najboljom na festivalu San Remo 2005. godine.
U pitanju je pjesma “Angelo” u izvođenju Francesca Renge.
5. I konačno, dolazimo do pete pozicije koja je cjelokupna posvećena: elektronskoj, house, trance, dance, ambijentalnoj i asid-jazz muzici koju slušam skoro svakodnevno.
Barem tu ima psihodelije...hehehehehe.
Kako u ovoj vrsti muzike nema puno lirike, da ne kažem klasičnih melodija ipak sam izdvojila jednu stvar koja bi mogla upasti u kategoriju psiho-ljubavnih pjesama.
Izvodi je Jerry Roppero , a stvar se zove kratko i jasno “Fack You” .
Bila je jedan od najvećih dance hitova 2005. godine da bi se planetrana popularnost ovog hita produžila i na 2006. i 2007. zbog iznarednog ritma.
U stvari Fuck You od Jerry Roppera bi mogla biti najbolja psiho-ljubavna 21. vijeka, zato što je to najbolje komponovani muzički odjeb svih vremena.
Naročito ako ga imate kome uputiti.
Za preporuku predlažem da ubacite Ropperov "Fuck You" u svoj mobilni telefon, jer se nikad ne zna kad bi vam ova psiho-ljubavna mogla zatrebati. Možda već danas.
Ne znam ko je od blogera koje pratim zaiteresovan da nastavi ovaj lanac, ali neka to budu npr. muški blogeri.
Oni u principu ovakve stvari ignorišu no, moguće je da ih ova muzička tematika zainteresuje tako da bih ovo proslijedila: Sadisticu (osim ako ga već neko drugi nije proslijedio), Dejmonu (kod njega je Celentanova slika na blogu, što je dobro za početak), Herostratu (silno me zanima njegov izbor...hehehehe...nadam se samo da nema Dubrovačkih trubadura), Bidonu (on je moj najdraži Sarajlija, ne mogu ga u ovome preskočiti) i Pepeljari ( čovjek je DJ, valjda zna šta je psiho-ljubavna).
Kao što primjećujete u mom izboru nema domaće muzike (muzika sa prostora ex-Yu, bivša i sadašnja) iz prostog razloga što tu muziku skoro da i ne slušam. Poneki stih mi zapne za uši, ali se u njima ne zadržava.
Izuzev Arsena, Ibrice i Montena...oni su ipak kategorija za sebe.
Čitamo se sutra...............kisssssssssssssssssss
- 17:30 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 24.04.2007.
crnsko-gorski jezik...
Sjećam se prije nepunih godinu dana, kada je Crna Gora dobila nezavisnost, kako je jedan moj prijatelj, dugogodišnji liberal i pobornih nezavisne CG rekao da je konačno stvorena građanska država u kojoj su svi njeni stanovnici jednaki.
Misleći valjda pri tome da je dovoljno samo riješiti se Srbije i automatski postati zemljom slobodnih građana u kojoj vlada pravda i jednakost za sve njene žitelje.
Kako nijedna država bivše Juge nije dostigla taj civilizacijski stepen jednakosti svih, nisam bila sigurna da bi CG u tom pogledu bila izuzetak, mada je u početku to tako izgledalo.
Miran razlaz sa Srbijom davao je dovoljno optimizma da bi ovdje mogli zaduvati drugačiji vjetrovi.
Mada iskreno rečeno, nisam mogla vjerovati da će ovaj dio Balkana biti izuzet od naših bolesnih umova koji su opasniji od bilo kojeg oružja za masovno uništenje.
Samo sam čekala kad će krenuti stara priča oko istih tema, oko istih stvari zbog kojih pada u vodu svaka idelistička misao “zemlja slobodnih građana”.
I naravno, krenulo je ovog proljeća s polemikama i javnim raspravama oko usvajanja Ustava CG.
Kao glavna tema se javilo pitanje jezika.
Kojim se jezikom govori u Crnoj Gori?
Kako stvari stoje, izgleda da se ovdje govori crnogorskim jezikom, ma šta to značilo i to će pisati u Ustavu koji treba da se usvoji sljedeći mjesec.
Obrazloženje za ovakav naziv jezika je nađen u tome da su Hrvati i Bosanci po osamostaljenju nazvali jezike kojima govore po nazivima svojih država, pa samim tim i Crnogorci trebaju svoj jezik nazvati crnogorski.
Koliko znam, hrvatski je bio jezik ravnopravan sa srpskim i tako se zvao hrvatsko-srpski, pa se po proglašavanju nezavisnosti Republike Hrvatske logično nazvao samo hrvatski jezik.
Što se Bosanaca tiče, taj famozni bosanski je nešto što koristi samo jedan dio stanovništva i to isključivo muslimana.
Stanovnici RS pričaju isključivo srpskim jezikom, mnogi čak i ekavicom, dok se Hercegovci služe čistim hrvatskim jezikom.
Na medijima je razlika ko se kojim jezikom služi najočitija, ali ruku na srce ta podjela jezika je u BiH bila i prije rata.
Poanta priče je da bosanskim jezikom ne govori preko 70% stanovništa BiH i vjerovatno nikad neće ni govoriti, pošto taj jezik zapravo ni ne postoji.
No, da se vratimo Crnoj Gori.
Kad sam počela raditi na medijima ovdje, mene su lektori konstantno ispravljali da ne akcentujem riječi kako treba.
Ja sam rasla uz hrvatsku granicu pa mi je hrvatski jezik bio bliži i akcentovala sam dosta riječi na način kako uči hrvatski jezik.
Ovdje sam sve akcente morala da prepravim (dok se obraćam javnosti) ali ne tako da akcentujem na karakteristični crnogorski način (po čemu i jeste govor Crnogoraca specifičan), već isključivo da akcentujem onako kako se akcentuje u srpskom jeziku.
To znači da sam ja morala govoriti čisto srpskim jezikom na crnogorskim medijima punih 10 godina.
Tu vještinu sam savladala profesionalno, ali privatno sam nastavila govoriti onako kako sam naučila i kako sam govorila čitav život koristeći i dalje dosta termina iz hrvatskog jezika.
I sad, nakon svega toga, stižu priče da se u CG ne govori više srpskim jezikom već crnogorskim jer Crnogorci više nisu Srbi i sad će sve da počne iz početka.
Srećom, ja u toj trećoj turi akcentovanja po novoj reformi jezika neću učestvovati niti ću dijete učiti da govori tako.
Neka govori kako god želi, više me nije briga.
I baš se to i desilo.
Klinac ravnopravno koristi riječi: “tisuća”, “sneg”, “zrak”, “cvet” itd.
Akcenti su mu čisto crnogorski s primjesom bosanskog , a riječi izmješane i hrvatske i srpske plus ekavica kad mu je lakše da kaže neku riječ.
Dijete zapravo govori perfektan miks od 4 famozna jezika: sprskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog i tako će i ostati.
Ja ga uopšte ne ispravljam niti ću ga učim da govori isključivo ovako ili onako.
Govoriće tako da ga svi razumiju, a da niko ne može sa sigurnošću provaliti odakle je, niti ga etiketirati čim progovori.
Meni je od ovog prepucavanje oko jezika muka i što se mene tiče političari i jezikoslovci mogu jezik nazivati kako god žele, ja ću da govorim kako meni paše i znam da mi niko ništa ne može.
Ako se već svi upinju da proglase svoje države zemljama jednakih i slobodnih ljudi, onda ja zadržavam svoje pravo da govorim kako želim i odbijam njihovo pravo da mi nameću kako trebam govoriti.
Na blogu, u stvarnosti ili u javnosti, bilo gdje.
Niko me više nikad neće moći natjerati da akcentujem riječi kako zvanična politika želi ili kako oni što pišu Ustave hoće.
Nikad više.
A kako mi još niko nikad nije rekao da me ne razumije i da mu trebam prevesti svoje riječi, bilo u Hrvatskoj, BiH, Srbiji ili Crnoj Gori mislim da je potpuno jasno šta ovim postom želim poručiti.
Ja govorim isključivo jezikom kojim me svi razumiju i to je najvažnije i tako će i ostati.
Ime jezika kojim se ja služim je srpsko-hrvatski odnosno hrvatsko-srpski, što uključuje oba pisma i ćirilicu i latinicu.
Pošto takav jezik više ne postoji ni u jednom Ustavu ex-Yu republika, zadržaću svoje demokratsko pravo da kao stranac u CG govorim jezikom kojim se ovdje niko ne služi.
Barem ne zvanično.
A privatno ćemo se već nekako sporazumjeti, kao što smo se bez problema sporazumjevali i dosada.
Čitamo se sutra...........kissssssssssssss
- 12:10 -
Komentari (40) - Isprintaj - #
srijeda, 18.04.2007.
Jeep(si) Kingsi
Staro je pravilo da ako hoćeš znati ko je kakav čovjek samo mu daj pare ili vlast u ruke i pokazaće svoje pravo lice.
Što se ovog drugog tiče, tu smo se uvjerili nebrojeno mnogo puta da su nekoć skromni i neprimjetni ljudi koji su se nekako dočepali politike i političkih odnosno vladajućih pozicija, postali kontra svemu što smo dojuče znali o njima.
Obični smrtnici ili bosanski rečeno "raja" ima uvijek spremna puna usta pljuvačke kad se načne tema kako su se neki ljudi osilili zahvaljujući politici, kako političari samo petljaju i lažu, kako se bogate preko noći dok su na visokim pozicijama, kako tijesno sarađuju sa tajkunima i namještaju im poslove, kako ih nije sramota da se tako ponašaju dok oni jedva krpe kraj s krajem i blablabla....
Time je naravno, u oba pravca dokazana teorema br.1, a to je da se političar bivšeg i sadašnjeg sistema jednako ponaša ako i samo ako mu date vlast u ruke.
I uvijek sam se pitala šta bi bilo kad bi toj napaćenoj i siromašnoj raji neko dao pare i kad bi ta “poštena” raja odjednom postala bogata, ali na neki uslovno rečeno pošten način i uvijek me je zanimalo kako bi se onda razvijala ta “filozofija palanke” u kojoj nam je za sve živo svako drugi kriv sem nas samih.
To bi bio eksperiment o kojem sanja svaki filozof, psiholog, sociolog, pa i političar.
Činio se naravno nemoguć iz prostog razloga što za njegovo izvršenje treba jako puno novca, a to ne bi dali čak ni oni koji imaju para za bacanje.
I ko zna koliko bi ovo pitanje ostalo bez odgovora, a teza bez odbrane i argumenata, sve dok se nekim božijim priviđenjem nije desio crnogorski slučaj.
Da se on nije dogodio, obični napaćeni radno-udarnički puk bi i dalje bio neprikosnoveno u pravu i svaki umirovljenik bi i dalje mogao da krešti u mikrofon kako on ima mizernu penziju dok ovi ili oni sa vlasti pljačkaju državu, uz podizanje ostarjele pesnice u zrak i uzvik:”Sram ih bilo šta nam rade!”
No, crnogorski slučaj je sve to iz korijena promijenio.
Kako Crna Gora nema puno stanovnika, a kako je u posljednjih par godina otvorena mogućnost stranim investitorima da kupuju zemlju i nekretnine, statistički gledano, ogroman broj ljudi je uspio da dođe do novca u rekordnom vremenu.
I što je najvažnije na pošten način, znači pukom prodajom ogromnih imanja ili starih kuća, brda ili planina čega tamo bogu hvala ne fali.
Zbog ogromne potražnje cijena zemljišta je skakala svakodnevno, sve dok nije dostigla enormne svote i za nedostupne krševe gdje se i dan danas može uspeti samo magarac.
Na taj način, ne samo da su do velikog novca došli ljudi na primorju nego i daleko siromašnije stanovništvo na sjeveru zemlje, prodajući atraktivne lokacije na Kolašinu, Žabljaku, Durmitoru, u slivu rijeke Tare itd.
Da skratim, u Crnoj Gori se u posljednje dvije godine obogatio svako ko se bavio nekretninama, bilo da ih je prodavao ili je posredovao u prodaji.
Što će reći da je u ovoj zemlji skoro idealna slika uspjelog eksperimenta u kojoj se većina raje novčano “potkožila”.
E, sad dolazimo do najvažnijeg dijela priče.
Dakle...
Šta tipični homo-balkanikusi rade kada dođu do gomile para koja im daje i stanovitu moć?
Da li se oni u toj poziciji ponašaju slično omrženim političarima ili tajkunima ili pak suprotno, investirajući svoj novac u proizvodnju, razvijajući privredu, zapošljavajući nezaposlene, donirajući kuturne institucije ili humanitarne organizacije, otvarajući fondacije ili čineći bilo što na dobrobit cjelokupnog društva?
Da li oni na vlastitom primjeru zaista pokazuju koliko su civilizacijski napredniji od vladajuće oligarhije i njene bahatosti čime praktično dokazuju da su u demokratskoj kritici sistema društva bili čitavo ovo vrijeme u pravu, upravo sada kada su dobili ogromna materijalna sredstva, što je dovoljan uslov da se promijene neke stvari iz korijena?
Na žalost, ne, ne...
Isto kao što su političari “ljudi iz naroda” birani između nas, isto kao što oni nisu rođeni u visokim aristokratskim krugovima gdje se od malih nogu uči živjeti s novcem i gdje se uči kontrolisati njegova moć nad vlastitim sistemom rasuđivanja, jednako tako na iznenadni golem novac nije navikunut niko od nas.
Posrtanje nad mirisom “šuški” simptomatično je za svakoga ko uz taj miris nije rastao.
A to znači da je ponašanje eurima obogaćenih homo-balkanikusa gotovo istovjetno bilo da se radi o visokopozicioniranim političarima, tajkunima ili običnim ljudima uključujići i umirovljenike.
Razlike nema.
Dokaz je evidentan, golim okom vidljiv i sveprisutan.
On se manifestuje na prvom mjestu u izboru prevoznog sredstva tj. jeepa.
Jeep je ultimativni simbol onoga ko je došao do para.
Jednako kao što je dojuče bio omiljen među biznismenima, mafijašima, tajkunima i političarima, koji su u njemu gledali ostale učesnike saobraćaja sa propisne visine, sada su terenci na uzanim primorskim ulicama preplavili iste.
Broj vlasnika jeepova raste geometriskom progresijom i voze ga skoro svi.
Od klinaca koji su tek dobili vozačku dozvolu, preko uobičajenih jeep-faca, pa preko žena svih dobi, sve do umirovljenika.
Jučer sam prebrojala koliko u prosjeku prođe jeepova glavnom ulicom mog grada za 2 minuta (u par različitih vremenskih intervala) i došla do brojke 17.
To znači da svakih 7 sekudi prođe jedan jeep.
Ako ne vjerujete u ovo šta pričam, dođite slobodno pa brojite sami.
I nije važno što je jeep skup i što je njegovo održavanje još skuplje i nije važno što guta gorivo i nije važno što mi nemamo nijednu krštenu gradsku ulicu, niti centimetar dužni auto-puta da bi se ti jeepovi provozali kako treba.
Ništa nije važno od svega toga, bitno je samo da se ima jeep.
Druga siptomatična stvar kod raje koja je došla do para je tema njihovog razgovora.
A to su samo pare, pare, pare, pare, pare, pare i kako doći do još više para.
U tim razgovorima se milioni pominu kao uobičajena cifra, a brojke od 100 000 eura nazivaju “sićom”.
Najčešća tema je ko je šta kupio od nekretnina u tom lancu prelijevanja para, ko je ušao u građevinski posao, ko je kupio plac, ko će gdje da gradi i po koliko, pošto je kvadrat u izgradnji i koliko će biti kad se završi.
Kao rezultat smo dobili zemlju u kojoj je divlja gradnja metastazirala do te mjere da ne postoji više nijedno mjesto na obali koje nije “napadnuto”.
Komšije grade stanove na terasama zgrada, ne pitajući nikoga ništa, na divlje niču čitavi stambeni blokovi, ucrtane kuće pri izgradnji u gabaritima probijaju trostruko ili četversotruko svoje dimenzije, objekti se grade na najnemogućnijim mjestima prenatrpavajući prostor, na klizištima, sjeku se masline koje su zaštićene zakonom, a gradi se čak na pontama i vrše intervencije u moru.
Vlada panično pokušava spasiti što se spasiti može, dajući stroge direktive lokalnim samoupravama da se divlja gradnja hitno zaustavi, ali bojim se da je “pojeo vuk magarca”.
Gotovo je sad.
Vihor novca koji je uskovitlao poput tornada skoro svakog ko mu se našao na putu, iza sebe ostavlja pustoš.
Urbanistički haos katastrofalnih posljedica.
U slučaju zemljotresa, poput onog iz 1979. godine, strahuje se da bi preko 50% objekata na crnogorskom primorju bilo ozbiljno oštećeno.
To je prava slika situacije koju proizvede kolektivno bogaćenje stanovništva jedne zemlje.
Svaki pojedinac koji je dao svoj doprinos u devastaciji sopstvene države nije ni bolji ni gori od bilo kojeg političara ili tajkuna u kojeg je dojuče upirao prstom kada bi radili takve stvari.
I na kraju...
Ako mislite da ste vi drugačiji i da vi nikada ne bi tako nešto radili kada bi nekim slučajem došli do velikih para, ja vam najiskrenije ništa ne vjerujem.
Samo ću se nasmijati onima koji pričaju da je vrijednost života u malim stvarima i zamoliti ih da mi to ponove ako ikada na računu dobiju brojku od 6 nula.
Do tada, ostaću čvrstog ubjeđenja da na svijetu nema ništa gore od siromaha koji je preko noći postao bogatun.
Čitamo se sutra............kisssssssssssssss
- 14:04 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
subota, 14.04.2007.
Kriza tridesetih
Rođendan koji se bliži je posljednji sa početnim brojem tri. Formalno gledano imam još godinu dana da živim u tridesetima i onda ide famoznih 4.0.
Nisam od onih koji osjećaju bilo kakvu paniku ili strah od prolaznosti vremena, od toga da je polovica života iza mene (ako budem imala sreće da doživim duboku starost), tako da ne bih pričala o tome.
Nemam nikakav problem s godinama, ne bih se tek tako vraćala unazad i proživljavala mladost mladosti radi niti žalim za nekim minulim vremenom.
Ne bih ponovo ni prošla kroz tridesete i iskreno, drago mi je što se njihova era završava.
Da mogu, najrađe bi uradila neku eklektiku između mladalačkog izgleda dvadesetih godina i potpune zrelosti koju imam sad, ali se postavlja pitanje šta ćemo sa hormonima?
Gdje njih smjestiti?
Mladost vuče ludost kao imperativ, to jedno s drugim ide kao nokat i meso, samo što se doza hormona razlikuje od čovjeka do čovjeka.
Većina je u stanju da se smiri kad uđe u tridesete, uspjevaju da se upakuju u rutinu i u vrlo prost sistem funkcionisanja na relaciji posao-kuća-familija, nemaju nekih velikih prohtjeva i savršeno funkcionišu u predvidljivoj budućnosti sve do ulaska u mirovinu.
Takvi su bili moji roditelji i roditelji svih mojih prijatelja koje znam.
Kad sad prevrnem film i shvatim da su oni bili tridesetogodišnjaci koji su živjeli dan za danom takvom neshvatljivo bezličnom svakodnevnicom koja je bila kao hronometrom ispresjecana na intervale buđenje-posao-pauza-posao-kuća-ručak-odmor-televizija-spavanje i kad to uporedim sa životom koji sam ja vodila kroz tridesete, to nema dodirnih tačaka jedno s drugim čak ni u stavci “spavanje”.
To mogu da zahvalim enormnoj količini energije ili pak hormona koji su me tjerali da život u tridesetima prožvaćem do maksimuma.
Međutim, iako sam živjela onako kako sam željela ne mogu da kažem da nisam osjetila famoznu “krizu tridesetih”.
O kojoj malo ko priča, barem ne javno, pa čak i kad se spominje u povjerenju ljudi ne znaju kako da je tačno objasne i definišu.
Na elektronskim ili štampanim medijima redovito ćete naći sadržaje koje se bave bebama i malom djecom, savjetima svih vrsta vezanih za odgoj i vaspitavanje iste, čućete sve što treba da znate o adolescentima i njihovim problemima, studenti nikad nisu zaobiđeni, njihov glas i prava uvijek imaju medijskog prostora, pa onda ide OGROMNA rupa, a zatim slijedi kaknonada emisija koje se bave trećom dobi, zdravlju starijih osoba i umirovljenicima.
Ogromna rupa su oni koji po nekom nepisanom pravilu ne bi trebali ni na šta da se žale, koji su u maksimalnom naponu životne i intelektualne snage i od kojih društvo očekuje da ćute i rade.
To su oni koji između pubertetskih bubuljica na licu i menopauze, jednostavnije rečeno-to su tridesetogodišnjaci.
O njima se mnogo ne govori, a o njihovim krizama prećutkuje.
Problem tridesetih je po mom mišljenju taj što u toj dobi društvo očekuje da se pojedinac “zaokruži”, da se nekako ušuška u bolje stojećim firmama, da se time osigura od prvog do prvog na redovnost kolike-tolike plate, da se usput osigura sa zlatnom burmom na desnoj ili lijevoj ruci, da se nakon toga uvali u neki dugoročni kredit za stan i kola i naravno, da uz sve to osjeti čari roditeljstva.
Dvoje djece, po mogućnosti i tri.
Od tridsetogodišnjaka se to jednostavno očekuje, to je projektovana slika najpotentnije dobi i logično je da pod pritskom tolikih obaveza nemate ni kad da se žalite sve da vas zaista nešto i zaboli.
Jednostavno, nemate vremena za sebe, rasprodati ste od jutra do sutra.
Kad se sve to završi i kad se potrošite i kao kupac, konzument, roba i kao čovjek, dočekaće vas mediji i pozabaviće se vašim otečenim štitnim žlijezdama, popucalim venama, bolom u kralježnici, prsotatom, galukomom, povišenim šećerom i krvnim pritsikom.
Krizu koju ti ljudi osjećaju pod tolikim teretom obaveza i pod svakodnevnim izlaganjem stresu, društvo će lagano gurati pod otirač, okrečući kolektivno glavu, ne želeći znati niti upozoriti generacije koje dolaze koliko je teško i prenaporno balansirati u tako komplikovano usloženoj svakodnevnici satkanoj od nepreglednog niza “od-tebe-se-očekuje-da-možeš-sve” pogleda usmjerenih sa svih strana.
Čak i glumci po nekom pravilu u tridesetim moraju dobiti Ocara jer se to od njih baš tad očekuje.
S druge strane, niko i nidje ne nudi olakšavajuću alternativu, bilo kakvu B varijantu da se sve ovo objedini ali da se ipak ne izgubi dodir sa bezbrižnom mladošću iz koje neki tridesetogodišnjaci ne izlaze čim im životni kalendar otkuca 3.0.
Niko se ne bavi tom alternativom, nikoga nije briga.
Oni koji su odlučili da pokušaju objediniti ekonomsku nezavisnost i karijeru sa održavanjem mladosti-ludosti iz dvadesetih godina, razvlačeći ih kao žvaku u tridesete, su uglavnom okarakterisani kao izrodi.
Društvo bi na takve ljude gledalo kao na osobe sa deformitetom.
No, čak i paraplegičari imaju više poštovanja nego neoženjeni i neudati u kasnim tridesetim ili pak onih koji nemaju uz to ni stana ni kola ni sigurne plate.
Tridesetogodišnjak koji živi sa roditeljima i koji nema sopstvenu porodicu je kolektivno osuđen na opciju “ignore”.
Opšti utisak promašaja kojim takav tridesetogodišnjak miriše trisetogodišnjaku uvaljenom do guše u stambeni kredit je jači nego da stučete na sebe pola litre koncentrisovanog Kenzovog parfema Jungle.
No, ima i gore od toga.
Ne daj bože da vas zadesi sudbina da ste tridesetogodišnjak koji još studira i živi sa roditeljima, što je bi bilo najnormalnije moguće stanje u dvadesetim, sad bi vas ubacilo u najuži izbor “promašena osoba “ godine.
No, bez obzira kakvu sebi tridesetogodišnjak odredio sudbu i bez obzira koliko bio optimist da nikad nije kasno za novi početak, alarm četrdesetih je ono što najviše frustrira i izaziva upravo pomenutu krizu.
Nema više vremenskog luksuza kojim smo se mogli počastiti u dvadestim, smatrajući da svaku grešku možemo popraviti u tridesetim, pa čak i propale brakove ili poslove.
Četrdesete godine su upakovane crvenim obodom na žutoj pozadini.
Doba na koje i najbezbrižnije flegme počinju da obraćaju pažnju, suočeni sa brutalnošću pitanja:”Vaše godište?”
Od broja tih godina zavisiće da li ćete rizikovati ostati bez posla, braka, kredita ili bilo čega što je neuopredivo lakše bilo dobiti deset-dvadeset godina ranije.
Ako u četrdesete uđete tako što ste sjebali tridesete ili se u njima niste najbolje snašli, postaćete htjeli to ili ne “roba za otpis”.
Zato, ako iz krize tridesetih izađete bezbolno, ostvareni u “društveno prihvatljivoj” mjeri, godine koje predstoje bi trebale da vam donesu samo povišenu žgaravicu ili višak kilograma, a rutina koju ste savladali odrađivaće se sama od sebe.
Ako ste pak išli mimo tokova ali plivajući onako kako ste htjeli, izašavši iz krize tridesetih malo izudarane glave ali i dalje dovoljno svojeglave koja će vam prkosno reći: ”Nikad nije kasno za novi početak” za vas nema brige.
Popijte čašu Kalmeberovog konzervansa i uživajte u životu.
Čitamo se sutra.............kisssssssssssssssssss
- 18:03 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 05.04.2007.
Dubrovnik u Bosni i Hercegovini (?)
Jučer sam bila na brodu Logos II koji se reklamira kao jedna od najvećih knjižara (knjižnica) na svijetu i koji je trenutno usidren u Kotorskoj luci gdje će biti do 16.4.
Pošto taj brod obilazi sve luke svijeta, vjerujem da je dio hrvatskih građana upoznat s vrstom knjiga koja se može kupiti na tom brodu, ali za one koji ne znaju ja ću u par rečenica reći o čemu se radi.
95% knjiga je na engleskom jeziku raznih izdavača, najviše američkih i nude se po izvanredno niskim cijenama.
Od Biblije, pa preko brojnih kuharica, specijalizovanih knjiga o svemu i svačemu (cvijeću, vrtu, zdravoj hrani, slikarstvu, muzici, origamiju, ikebani, ručnim radovima, automobilima, filmu, fitness vježbama, medicini, kompjuterima, itd) istakla bih sjajan izbor knjiga za djecu na engleskom jeziku (slikovnice i knjige za učenje engleskog) te jednako tako sjajan izbor rječnika engleskog jezika.
Npr. Collinsov rječnik engleskog na 2000 stranica u tvrdom povezu košta svega 12 eura.
Sva Shakespeareova djela na engleskom objavljena u jednoj knjizi košta samo 8 eura itd.
Ako ste ljubitelj knjige i ako pri tome nemate novčanih limita, kupovina knjiga na tom brodu je otprilike isto kao da ste izgladnjeli zec koji je stao pred džinovskom mrkvom i i počeo da jede.
Da nisam imala vremenski okvir (novčani nije bio problem) kupovala bih u nedogled.
Ovako sam se zaustavila nakon dva sata konstantnog trpanja kjiga u korpu.
Između ostalog, nisam mogla da odolim Geographici, Atlasu svijeta na 618 stranica luksuzne štampe, gdje je obrađena svaka zemlja na planeti, a na mapama ucrtan skoro svaki grad i seoce te put koji vodi do njega.
Uz Atlas dobijate i CD rom, kao i koferčić od čvrstog kartona u kojoj je smještena knjiga da bi je lakše nosili.
I sve to za samo 16 eura.
Takorekuć džabe.
Elem...
Dođem ja kući, izvadim to brdo knjiga i prvo zgrabim atlas u ruke i krenem da ga listam.
Sve je bilo super dok nisam došla do Bosne i Herecgovine ispod koje je stajala fotografija Dubrovnika.
Gledala sam zbunjeno u to, a onda brže-bolje otišla da vidim šta piše o Hrvatskoj i tamo nisam našla nijednu fotografiju koja prati tekst, iako se u njemu pominje Dubrovnik.
Zatim prelistam brzinski gdje su pisali o Srbiji i Crnoj Gori i uočim da je fotografija mosta na Rijeci Crnojevića koja se ulijeva u Skardarsko jezero (najveće jezero na Balkanu i prirodna granica između Crne Gore i Albanije) stavljena ispod teksta od San Marinu.
I onda sam po prvi put otišla da vidim ko je izdavač tog Atlasa i koje je godine to objavljeno jer u onoj žurbi kod kupovine uopšte nisam obratila pažnju na to.
Izdavač Geographice je James Mills-Hicks, knjiga je izdata u Australiji prvo izdanje 1999. godine, a zatim se knjiga dopunjavala i ponovo objavljivala 2001, 2002 i 2003. godine.
Dakle, ja sam kupila najnovije dopunjeno izdanje iz 2003. godine.
Izdavačka kuća koja je ovo objavila je Random House www.randomhouse.com.au, sa sjedištem u Sidney-u.
Znate šta...
Od osamostaljenja pa nadalje, Hrvatska država je učinila sve i čini sve da Hrvatsku stavi na turističku mapu svijeta, ističući Dubrovnik kao svoj dragulj, kao grad koji je postao simbol cijele zemlje.
Ne postoji nijedan web portal koji govori o Hrvatskoj, nijedna reklama, turistička brošura, tv-spot, dokumentarni film ili bilo šta na čemu nije stavljena barem “kap” Dubrovnika.
I vjerujem da ste svi bili ubjeđenja da nema tog civiliziranog čovjeka ko nije čuo makar za Dubrovnik, ako već ne zna gdje je Hrvatska.
I onda se tamo neki Mills-Hicks uhvati posla pravljenja Atlasa svijeta u hiper-luksuznom izdanju i “greškom” stavi fotografiju Dubrovnika pod tekstom o Bosni i Hercegovini!
I pri tome taj atlas prodaje na brodu Logos koji putuje svijetom, donoseći tu knjigu bukvalno ljudima na noge za smiješnih 16 eura s obzirom da ta knjiga u slobodnoj prodaji košta najmanje 50 eura.
I kad vidite tu knjigu i kad vidite kako je upakovana i kolika je, ko je ne bi kupio za te pare?
I ko zna koliko je ljudi zaista kupilo Geographicu i našli ovo što sam i ja našla uzimajući to zdravo za gotovo.
Naročito svi oni koji jako malo znaju o balkanskim državama.
I sad me samo zanima kako se takva greška nije mogla desiti ostalim zemljama Europe, kako npr. Ajfelov toranj nije greškom zalutao u Rim, ili recimo Bledsko jezero u Ženevu?
Ne, ne...tu je sve na svom mjestu.
Tu greška ne postoje.
Jer oni su veliki, a mi smo tamo neke male državice, koga briga za njih i “ko će to primjetiti”.
E pa ja sam primjetila i ogorčena sam na ovo.
Ogorčena sam jer kad sam ja išla u školu, a vjerujem da je i danas tako, nas su maltretirali s geografijom u smislu da o svakoj zemlji moramo znati barem najosnovnije, a o Australiji smo imali posebnu lekciju da bi naučili:
a) kad je otkrivena i ko ju je otkrio
b) društveno uređenje, glavne gradove i baznu industriju
c) koji su narodi bili prije naseljavanja i koliki je broj stanovnika danas
d) glavne regije, floru i faunu karakterističnu za taj kontinent itd.
Morali smo znati broj zvjezdica na njihovoj jebenoj zastavi da bi danas njihovi izdavači Atlasa of The World bili bez elementarnog znanja o našem poluostrvu i zemljama na njemu, da bi Dubrovnik stavljali pod zastavu BiH, a ogromno Skadarsko jezero trpali pod zastavu minijaturnog San Marina!
Ne znam ko bi trebao pisati izdavaču Random Housu i sa koje državne istance da bi se ova greška ispravila u budućem izdanju ovog Atlasa, ali mislim da bi se to svakako trebalo uraditi.
Ja ću ovaj post proslijediti uredništvu, pa neka oni vide koga bi mogli po tom pitanju kontaktirati jer ja zaista iz ove perspektive ništa više ne mogu učiniti osim ovoga, a to je da na ovaj problem skrenem pažnju.
Mi možda jesmo narodi mali ali nismo blesavi.
Čitamo se sutra............kissssssssssssssss
- 10:27 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
nedjelja, 01.04.2007.
Firčijev povratak
Jučer nešto šaram daljinskim po TV-u i najednom nabasam Ivana Fecea Firčija.
Zurila sam u ekran nekih par minuta bukvalno ne vjerujući da je to on.
Čovječe, Firči-legenda, jedan od rijetkih preživjelih članova EKV-a se vratio.
Ili je barem svratio do Novog Sada, ali svejedno, nisam ga vidjela ni čula od '84. godine, kada je imao koncert sa Ekatarinom i kada je zamijenio VD-a za bubnjevima.
Kada je napustio EKV '85, Firči je jednostavno nestao.
Čuli smo da je otišao sa Marinom Perazić u NY da su dobili dvije kćerke i da tamo radi na svom patentu za bubnjeve.
Marina se vratila '98 u ostatak Yuge da bi napravila solo album i u ono par razgovora sa njom skužila sam da je između nje i Firčija definitivno puklo.
Nisam je ništa posebno pitala oko toga, ona nije ništa govorila, izgledala je super i bila jako sretna što se vratila sceni i pjevanju.
Firči je bio “tamo neko” koji je ostao “tamo negdje” da se petlja oko svojih bubnjeva i sanja “američki san”.
Ovdašnji mediji su ga rijetko pominjali s obzirom da je njegov prvi posjet “rodnoj grudi” bio nakon 15 godina od odlaska u Ameriku.
Otada su prošle još tri godine da bi se Firči konačno vratio na velika vrata.
S novim prepeglanim, fenomenalno urađenim albumom pod nazivom “EKV-Revisted” Firči predstavlja 11 hitova EKV-a i to na način da je ponovo odsvirao skoro sve instrumente, sem gitarskih dijelova, zadržao Milanove vokale, ali je koristio i Margitin glas, ubacio semplove, sve to fenomenalno umiksao i napravio album dostojan 21. vijeka.
Da su članovi grupe EKV živi, ubjeđena sam da bi oni danas zvučali tako.
Uradio je sjajan, mastralan posao, tačno se vidi uticaj svih svjetskih muzičara sa kojima je sarađivao sve ove godine u NY, savršeno je povezao nešto što je dizalo moju generaciju na noge sa zvukom koji će sigurno dići ovdašnju generaciju i dovesti ih do istinskog muzičkog otkrovenja.
EKV je definitivno bio najveći bend stare Yuge i niko prije i niko poslije njih ništa slično nije uradio.
Oni su sa svojom cjelokupnom filozofijom, pretočenom u izvanrednu liriku i muziku, gotovo proročanski došli da nam kažu kroz svoje pjesme ono što će biti kao paradigma onoga što je bilo i onoga u šta smo se pretvorili.
I onda su jedan po jedan otišli.
Na nebo.
I slušam jučer Firčija.
I njegovo sjećanje na Milana i njegovo sjećanje na Margitu koju je obožavao.
I tačno ste mogli osjetiti profinjenost svih tih odnosa koja je održavala taj bend toliko jakim.
Firči je lagano hodao Novim Sadom, pričao o svemu tome dok su ljudi bukvalno trubili iz automobila da mu mahnu, da mu se jave.
Imao je vremena za svakog i nije puno mario za kamere.
Firči u svom punom sjaju.
Ostao je faca, prezgodan lik i sa svojih 45 godina.
Dobro izgleda, a još bolje priča.
Naročito kad je rekao:”Iz dna duše mrzim turbo folk i nadam se da će ovaj CD biti lijek protiv njega.”
Šteta što ga objavljuje u svega 5000 primjeraka.
Premala je to doza da bi se pobijedio turbo-folk, ali u svojoj visokoj koncentraciji izvanredne muzike na svakom pojedinačnom CD-u, može biti učinkovita.
Bravo Firči na odbrani digniteta EKV-a.
Nadam se da ću biti jedan od sretnika koji će doći do albuma za par dana kad krene prodaja, a ako ne, vjerujem da će se ovaj tiraž barem uduplati u skorije vrijeme.
Borba protiv turbo folka je u mozgu, a ne u muzici.
I zato volim čuti CD-ove kao što je ovaj koji su zaista napravljeni mozgom.
Baš onako kako je EKV uvijek radila.
Čitamo se sutra....................kisssssssssssssssssss
- 20:10 -
Komentari (16) - Isprintaj - #