utorak, 18.12.2007.
Financijski preporod...
Pročitah danas na monitor.hr članak o knjizi Financijski preporod, autora Sanjina Frlana, po struci financijskog stručnjaka.
Također sam pročitala u pdf formatu besplatan primjerak uvoda u tu knjigu.
I ostala sam bez teksta.
Nisam mogla vjerovati u ono što je pisalo.
Ja gospodina Sanjina ne poznajem, nikad nisam ni čula za njega, ali imam utisak da smo u 99,9% stvari čistokrvni istomišljenici iako ja nisam nikakav finansijski stručnjak, ali nekom svojom zdravom logikom i unutrašnjom navigacijom sam radila onako kako ja mislim da treba.
I uspjela u životu, koristeći samo deset prstiju i zrav mozak.
Svi vi na blogu znate da ja nemam uobičajenih finansijskih problema i da dosta dobro živim i da ne radim 25 sati dnevno da bi to postigla.
Pri tome se ne bavim špekulantskim poslovima, ne prodajem placeve i ne bavim se divljom gradnjom, ne radim posredničke poslove, ne naplaćujem astronomske provizije, ne primam mito, nisam karika u lancu korupcije, ne bavim se kriminalom, ne bavim se privatizacijom, ne švercam, ne preprodajem, ne kradem, ne dilam drogu, nisam ratni profiter- jednom rječju, ništa od svega toga.
Ja sam jedan obični, mirni građanin, koji se bavi svojom strukom bez velike pompe i vodim miran, staložen život.
Imam jednako tako normalne prijatelje, obične ljude, od kojih niko nije ni na kojem bitnom položaju da bi mi nešto sredio preko veze.
Dakle, ja sam isto što i većina vas.
Skoro isto...
Ali mene i veliku većinu vas razlikuje jedna ogromna stvar.
Mene i vas razlikuje samo jedna jedna sitnica koja je mene katapultirala gore, za razliku od većine vas koja je ostala da tavori negdje u sredini bez ikakve jasne vizije kako naprijed.
Koja je to sitnica?
Odgovor-plastična kartica.
Ja sam već pisala o tome prije, pa to neki znaju, no za one koji čitaju prvi put, reći ću da NIKAD, ali NIKAD i NIKAD ne koristim bilo kakvu karticu.
Ja čak ne znam ni kako se ona koristi, niti sam ikad podigla u životu svome pare sa automata.
Naravno da imam dvije kartice jer bez njih ne mogu rezervisati hotel ako putujem, ali sam i to uspjela da sredim, a da kartice ne koristim.
Tako da ja na svoje kartice plaćam 99 centi mjesečno održavanja i to je sve.
Nekidan kad sam spremala po kući našla sam ih u jednoj kutiji, jer sam ih ostavila prije 3 godine i potpuno zaboravila na njih.
Dakle..
Ja ne koristim „život na kredit“.
Kod mene ta priča ne pije vode i nikad nije ni pila.
Samo keš.
Onoliko koliko imam to trošim, a ostatak konstantno ulažem u biznis.
Kako sam ove godine morala urgentno kupiti stan jer su cijene rasle iz dana u dan, hitno mi je trebalo dodatnih 70 000 eura.
Banka mi je to dala bez problema na 10 godina, i to je moj prvi i nadam se jedini kredit u životu.
Mjesečno vraćam 1000 eura što nije malo, od čega su barem pola kamate u ovoj prvoj godini duga.
No, ja nemam namjeru vraćati kredit 10 godina već maksimalno 5.
Sve i cent koji pretekne od posla neće biti investiran u ništa drugo nego samo u ulaganja.
Od ulaganja u narednih par godina imaću dobiti koja će sa lakoćom eliminisati kredit, a onda sam ponovo slobodan čovjek.
Kao što sam bila čitav život do sada.
Jer, kako kaže Frlan u svojoj knjizi, slobodan čovjek je samo onaj koji nije u zatvoru i pod kreditima.
Nikad ništa ne kupujem na rate, na otplate, na dug bio kakve vrste.
Mogu da se strpim koliko god treba dok ne sakupim pare, a onda za gotovinu kupim što mi treba i to sa popustom, kad su sniženja ili kad je popust na gotovinsko plaćanje.
Zahvaljujući tome što isključivo koristim gotovinu, sigurna sam da na godinu dana sa racionalnim trošenjem uštedim pozamašnu svotu koja mi omogućuje lagodniji život i mogućnost ulaganja i perspektivu.
U početku sam bila rasipnik kao i većina žena, oboljela od manije kupovine cipela, garderobe, kojekakvih džidža-bidža, stvarčica za kuću, itd.
A onda sam vremenom shvatila da je sto sve puko bacanje para i da životu jedan par cipela ne daje dublji smisao, osim što su me leđa počela boljeti od štosne ali neudobne obuće.
Jednostavno sam pojednostavila stvari do krajnjih granica i oslobodila se svog nepotrebnog viška.
Zašto moram imati 5 servisa za ručavanje, kad sve mogu završiti sa jednim, maksimalno dva?
Zašto moram imati 100 pari cipela kad nosim uvijek dva-tri para najudobnijih?
Zašto moram imati 300 knjiga kad imam gradsku biblioteku sa 50 000 knjiga i mogu dići što god želim?
Zašto moram imati skupi nakit kad ga ne nosim, zašto moram imati luksuznije auto od auta srednje klase, zašto moram imati stan od 6 soba kad su mi potrebne samo 3 itd?
Ne moram imati ništa od onoga što mi suštinski ne treba.
Niti me briga što to drugi imaju.
Neka oni žive svoj život kupujući robu koja se agresivno reklamira, ja neću.
Meni treba samo jedna stvar koju smatram vrhuncem kvalitetnog života, a to je unutrašnji mir.
To cijene nema i to se ne može kompezovati kupovinom stvari i doživljaja naročito ne na rate i kredit.
Odnosno, moj koncept života je oduvijek bio, tačno ono što se navodi u Frlanovoj knjizi, gdje on citira jednu poznatu izreku:
“ Ako pogledate oko sebe i radite tačno suprotno od onoga što radi 95% ljudi oko vas, imate šansu da uspjete! Ako svi uzimaju kredite, vi učinite suprotno- to je formula uspjeha!“
E, ja ovo svojom glavom i bradom potpisujem od riječi do riječi.
A nisam nikakav finansijski stručnjak, ne pišem knjige i ne bakćem se sa ekonomijom.
Već se samo pružim onoliko koliko mi je novčanik dug.
I tu je stala sva filozofija moga uspjeha.
Čitamo se sutra...............kisssssssssssssssssss
- 14:35 -
Komentari (21) - Isprintaj - #