srijeda, 29.02.2012.
Može i drugačije
Kad sad vidim kako sve može drugačije da bude, a ne onako na kako sam navikla dugi niz godina, savjetovala bi svakoga da kad vidi da više ništa ne može promijeniti oko sebe, a to sve postaje hronični problem, da slomi i poruši sve i krene nanovo.
Svaki novi početak je sto puta bolji do statusa quo i trpljenja nemogućih kompromisa.
Kretala sam u životu više puta od nule, ali uvijek sa zdravim optimizmom i velikom hrabrošću da je budućnost svijetla, a da na prošlost ne trebam gubiti ni sekunde vremena, jer se ona ne može vratiti nazad.
Zato sam valjda zaboravne prirode, jer na prošlost bukvalno ne obraćam pažnju.
Samo naprijed, samo naprijed i hrabro naprijed, to je moj savjet svima.
Ništa sveto nije: ni rodna "gruda", ni nacija, ni zastava, ni roditelji, ni prijatelji, ni partneri, ni djeca, ni novac, ni uspjesi, ni crkva, ni religija, ni sigurnost bilo kakve vrste.
Ništa pod ovom kapom nebeskom nije sveto do te mjere da je vječno i nepostojano.
Nema ljušture, nema oklopa doživotne zaštite, nema garancija.
Najuspješnija poslovna žena prošle godine ( pojma nemam kako se zove) je izjavila genijalnu misao koju potpisujem:" Jedino sigurno danas je da je sve nesigurno."
Ko bude tako gledao na život, uspjeće.
Ko bude gajio lažne iluzije o kvazi sigurnosti roditeljskog doma, stalnog posla, doživotne ljubavi u braku, o vlastitoj djeci koja nikada ne mogu razočarati ili krenuti stranputicom, o državi koja se nikada neće raspasti, o banci koja nikada neće bankrotirati, o poslu u kojem će uvijek biti profita, o licu koje nikada neće ostariti, o prijateljima koji nikada neće izdati, e taj treba POTHITNO da izvadi pelena iz gaća i da krene što prije učiti kako se hoda u svakodnevnici 21.stoljeća.
Ovo su jebena ljudožderska vremena, svi jedu svakoga.
Veliki jedu male kao zalogaj čipsa.
Države su postale kao firme u kojima se proglašavaju stečajevi, a druge države gledaju kako da ih kupe kao propali lanac supermarketa.
Ko sad može mahati nacionalnim zastavama i vikati:" Mi smo "sveti" narod , nismo na prodaju!"
Grci? Mađari? Srbi? Hrvati? Ko?!
Ma važi.
Nema toga više.
Onaj ko maše novcem je gazda.
Da li je to božanski, pravedno, humano, ovako ili onako, bolje ne razmišljati o tome.
Tako je kako je trenutno i tako će biti još ko zna koliko.
Ili kako čuh u nekom filmu: "Prilagodi se ili umri."
Koliko ljudi je u ovom trenutku spremno da trpi i da se nada "nečemu", hajde da kažem boljem?
Milioni.
Koliko je ljudi u ovom trenutku spremno sve ostaviti i krenuti od početka prema vlastitom boljitku?
Nekolicina.
Ova nekolicina zna da je boljitak isključivo u njihovim rukama i da samo od njih zavisi njihova budućnost.
Ovi milioni misle da o njihovoj budućnosti treba da se pobrine neko drugi.
Zato nekolicina ima, a milioni nemaju.
To je sva mudrost.
I za kraj, još nešto.
Na prinovu ćemo morati još malo pričekati, ali što je najvažnije zdravstveno stanje mi se u cjelosti normalizovalo, i to je za sad sasvim dovoljno.
Idemo hrabro dalje.
Regina
- 20:15 -
subota, 25.02.2012.
Stiglo proljeće...
Kalendarski proljeće stiže tek za mjesec dana, ali ovdje je već sasvim toplo da se kaputi i zimske jakne skidaju, ljudi guštaju po baštama restorana i kafića, djeca su svuda razigrana i priroda se lagano počinje buditi iz zimskog sna.
Svi smo sretni jer smo pregrmili još jednu dugu zimu, kratkih dana i dugih noći, no ove moje zimske noći su bile nikad ispunjenije, nikad tako sretne i strasne.
Ova zima mi je bila najljepša u životu, jer je naša veza u pravom smislu te riječi i krenula od zimskog kalendarskog početka i nadam se da će biti samo jedna od sretnih zima provedenih s njim u našem daljem zajedničkom životu.
Za koji dan se vraćamo nazad u grad kojeg ću nazvati "baza", a poslove u ovom drugom gradu smo priveli kraju.
Rok za završetak sanacije je probijen desetak dana, no recimo da je to sasvim normalno i prihvatljivo. Majstori su nam dizali živce svaki dan, ali pošto su svi majstori takvi, ne dramimo puno.
Ne gledamo televiziju, ne čitamo novine, ne slušamo radio, samo ponešto pogledamo na netu i to je sve. Generalno, oboje pojma nemamo šta se oko nas dešava i nije nas ni briga.
Snijeg koji je okovao skoro cijelu zemlju nas je zaobišao, gripe i prehlade nije bio, ekonomsku krizu ne osjećamo tako da smo u svom svijetu i super nam je.
Na naše odluke bilo privatne ili poslovne, apsolutno niko ne može uticati. Sazidali smo jedan jedinstven, čvrstim bedemima okovan vlastiti prostor u kome nam je kao u raju i svjesni smo rijetkosti svega toga, a naročito što se neiscrpno inspirišemo jedno drugim, i vrijeme koje provodimo zajedno posvećujemo sebi na najkvalitetniji mogući način.
Imala sam u životu približnih ili donekle sličnih ljubavnih iskustava, ali na ovaj način nikad. Ovo je zaista veoma drugačije u odnosu na sve dosada jer se po prvi put osjećam zaista zaštićenom, imam "mušku" ruku pored sebe koja je sprema da preuzme dio tereta i obaveza na sebe, radi veoma temeljito i pedantno, odgovoran je i savjestan, a istovremeno nježan i jako brižan prema meni.
Sve, ali bukvalno sve do posljednjeg detalja se poklopilo i stvorila se jedna prekrasna cjelina koje smo itekako svjesni kao i činjenice da zajedno možemo stvoriti krasan život.
Teški i bolni periodi koje smo oboje imali u svojim životima prije nego smo se sreli su iza nas, samo nas pokoji fleš vrati nazad u ta nemila sjećanja, ali se brzo izvučemo nazad i nastavimo sa osmjesima dalje.
Sve što sam trebala znati o svima u prethodne dvije godine koji su mi od svakog dana pravili pakao, sam saznala, sve priče su ispričane, slagalica je kompletna sastavljena i nema više ništa novo da čujem, sve mi je jasno.
Oni više nikad i ni na koji način me mogu uticati na mene niti na bilo koji način ne mogu više da mi se približe.
Savršeno me više ne zanima njihova priča, niti "šta su oni mislili kad su mislili" niti "šta je pisac htio da kaže".
Ja sam dobila što sam zaslužila isto kao što su oni dobili šta su zaslužili.
U ovom slučaju mogu samo glasno potvrditi: "Ima Boga."
Nadam se da će Bog biti milostiv za koji dan kad budemo saznali da li nas je dvoje ili "troje":))
Javljam vam naravno odmah:)
Sunčan pozdrav svima.
Regina
- 18:22 -
nedjelja, 19.02.2012.
Fejs, najgori dop svih vremena...
Već sam pisala da nemam FB profil, niti ću ga kad imati.
Imam milion i jedan razlog što ne želim da se moja privatnost (ma koliko bila zaštićena, ako je to uopšte moguće) vrti po fejsu.
Ne želim ovim postom da pametujem ili bilo šta da govorim kontra onih koji imaju profil i koji koriste FB, ali na određenu stvar koju primjećujem iz dana u dan moram reagovati.
Postoje ljudi za koje znam da su dovoljno nesposobni i bezidejni da mogu bez problema cijeli dan da vise na FB.
Ti me ne brinu, jer da nije FB bilo bi nešto drugo, već bi se našao razlog da se visi na netu cijeli dan.
Međutim, postoje ljudi koji su dojuče bili aktivni, u pokretu, bavili se sportom, imali su sretne obitelji, djecu koju vole i onda su se konektovali na FB i nastao je pakao.
Reći ću vam samo ono što su moje oči vidjele u posljednjih mjesec dana.
Najbolji prijatelj, divan momak, omiljen u društvu, čovjek od povjerenja i za svaku pohvalu, na FB je krenuo samo da bi bio u kontaktu sa nekim svojim udaljenim prijateljima.
Godinu dana kasnije on je na FB je bukvalno od trenutka čim oči otvori pa sve do kasno u noć. Ide spavati negdje oko 4 ujutro.
Nezaintersovan je za bilo šta osim da visi na fejsu.
Nema djevojku, nema stalni posao, nema obaveza, nema ništa u ruci osim lap-topa i tog profila.
Najbolji drug mog dragog na ivici je da uništi svoj brak zbog fejsa.
Na njemu visi jednako non-stop kao i moj najbolji drug.
Iako radi u jednoj više nego prestižnoj firmi, posao mu omogućava koneciju sa FB tako da mu je profil stalno otvoren dok radi.
Zanemario je dijete, ženu jedva da i podnosi. Broj "prijateljica" na fejsu mu je oko 300.
Potpuno tup i nezaintersovan za bilo šta osim za FB.
Gošća iz Amerike, 12 dana je bila kod nas jer nije mogla ići dalje od snijega, svih 12 dana je bila na FB od jutra do sutra, čak i dok je jela.
Gošća iz Kanade, 8 dana je čekala da nastavi put, isti slučaj. Na FB je bila non stop, bez ikakave komunikacije sa bilo kim.
Gost iz Japana, kao i svi gosti iz Japana su fenomeni, oni su na FB bukvalno cijeli dan, apsolutno nezainteresovani za bilo šta što se dešava oko njih.
No, ono što me brine jeste da OGROMNA količina slobodnog vremena za net.
To me najiskrenije zabrinjava, jer ti ljudi očigledno nisu svjesni da ako tako nastave svako, ali svako ko to ne bude radio i ko bude slobodno vrijeme ( ili uopšte vrijeme u cjelini) iskoristio na bolji način, ima ovu armiju navučenih na FB da pregazi u tri poteza.
Hajmo samo uzeti za primjer neku djevojku ili momka koji dnevno vise na FB oko 5-6 sati minimum.
Šta mislite kad bi rekla nekom od njih da odu volontirati kod nekog zanatlije ( pošto očito imaju vremena za bacanje) da nauče neki zanat usput, čisto da im se nađe u životu kao spasonosna formula, kao što je bilo u mom slučaju, jer nekad fakulteti ne vrijede ništa, pored zanata koji može da ti momentalno obezbijedi koru kruha, šta bi bilo?
Gledam iz dana u dan sve te mlade ljude iz cijelog svijeta koji zakucano sjede ispred kompova i koji blagog pojma nemaju da skuhaju pristojan obrok, da ušiju dugme, da poprave manji kvar na autu, da uzmu bušilicu u ruke i stave tiplu u zid, da očiste kupatilo iza sebe, itd.
Gledam i ne vjerujem u šta se sve ovo pretvara.
Nekad su djevojke znale ručne radove, znale su nešto stvarati svojim rukama, krojiti, šiti, održavati domaćinstvo, znale su svašta...sad je toga sve manje i manje.
Momci su nekada rasklapali stare kasetofone i radio aparate pa sami pravili pojačala, učili kako struju da spajaju, znali su ponešto o obradi drveta, kako da poprave namještaj ili neki električni uređaj, jer je gotovo svačiji otac imao makar malu radionicu u podrumu ili u garaži.
Bilo kakva znanja van formalno školskih su bila na cijeni.
I tu je generacijama prije odlazilo slobodno vrijeme. Pametno iskorišteno.
No, ovo trenutno vegetiranje uz net, od čega je FB ubjedljivo najveći gutač slobodnog vremena postaje pomalo bizarno i meni lično smiješno.
Izvinite, ali ja za sve to nemam opravdanja.
Nisam ni staromodna, ni rigidna, već sam realna.
Ko hoće da baca svoj dragocijeni dan života na takve besmislice i tvz. "prijatelje" na FB, slobodno neka baca.
Meni krče savršen put da u 90% stvari u koje uprem prstom nemam konkurenciju, jer znam da mi ništa ne može odvući koncentraciju od mog nauma, da nemam problem sa 100 konekcija dnevno, da spavam uredno, da živim uredno i da cijeli svoj dan iskoristim do maksimuma.
Zato mogu da živim na više adresa i da radim više profitabilnih poslova.
Ljudi jednostavno nisu svjesni vremena koje gube na taj način i iluzije u kojoj žive stvarajući potpuno irealan život na netu, zanemarujući apsolutno stvarni život oko sebe.
Kakva šteta za mnoge.
No, ovdje nema blokatora da ti se ugrade pod kožu, nema klinika za skidanje ovisnosti, nema komuna, nema lijeka, za razliku od svih ostalih nama poznatih bolesti ovisnosti.
Ovdje nema pomoći osim tužne spoznaje da ljudi koji vise na FB iz dana u dan gube sve više svoj personaliti, a dobijaju sve više i više na svom profilu.
Ja sam impresionirana koliko je lako vladati i manipulisati takvim ljudima.
A mogu tek misliti sa kojom lakoćom cijeli sistemi upravljaju ljudima kojima je vrhunac dana otvoriti FB.
Još jednom ću ponoviti ono što me je život davno naučio a glasi: " Radite uvijek kontra onoga što radi većina ljudi i uspjećete."
To je moj savjet svima.
Regina
- 19:19 -
subota, 18.02.2012.
Kad ljudi počnu posuđivati i krasti...
Kriza je.
Kako kome.
Meni nije kriza kao što me kapi jedne nije dotaklo ovo smrzavanje posvuda pošto se nalazim u gradu kojeg su zaobišle sve vremenske nepogode. Nije čak ni hladno, tako da sam cijelu zimu prošla u kratkim čarapama i u majici bez potkošulje.
95% zemlje je neprohodno, proglašeno je vanredno stanje, no kao što rekoh nije svima tako.
To ne znači da trebam sjesti u auto i rizikovati da se zaglavim u snijegu i da me helikopteri spašavaju da se ne smrznem.
A to pak ne znači da ako je nekome finansijska kriza da treba posuđivati pare koje ne može da vrati i pri tome još i krasti.
No, ove zime je moj broj okrenulo popriličan broj ljudi sa molbom da im pozjamim pare.
Dala sam u prvom udaru naleta "pozajmica" svima i svima sam rekla da ne moraju vratiti novac nego da za mene odrade u toku zime par poslova koji su bili u toj vrijednosti jer bi svejedno morala platiti nekoga za to.
Mislim da je to bilo fer.
Svi su rekli "važi".
Da bi jedan dio njih (2 osobe) došle da odrade posao tako što su ukrali još dva puta toliko koliko su pozajmili.
Nakon toga su počele fantomski da nestaju neke stvari da bi sinoć nestala i hrana iz frižidera.
Ne trebam biti genije da shvatim ko stoji iza toga, ali mi je savršeno jasno da su neki ljudi bukvalno spremi na sve da bi kotrljali svoje bijedne živote.
No to ću ja već riješiti, imam ja svoje metode i kad mi dođe "dotična" pod ruku, zapamtiće me dok je živa.
U drugom naletu pozajmljivanja krenulo se sa pilićarenjem: daj 2 eura, daj 50 eura, daj 60 eura, daj 50 eura itd. Kako kome.
Danas stiže e-mail da pozajmim 200 eura, jedan čovjek me zove na telefon da mu dam 300 eura i sve tako redom.
No, sad je stvarno previše i udarila sam blokadu.
Nikome više ni centa.
Što je previše, previše je.
Niko, ali niko nije došao i rekao:" Izvini, da li mogu da radim šta kod tebe i da zaradim za hranu?"
Ne.
To se nije desilo.
No, desilo se da je neko upao u stan i ukrao dvije kese pune hrane.
Zbog toga ću staviti 165 kamera na svaki ćošak zgrade i promijeniti sve brave na svim mogućim vratima ( ne znam ni koliko ih imam ukupno), staviti senzore, ostaviti prazan frižider i u njemu samo jedan plastični falus sa ceduljom "ku*ac ćeš za večeru."
Ne mogu da vjerujem da su ljudi postali toliko bezobrazni.
Pa ne stiče se novac tako što ćeš pozajmljivati i krasti, već se stiče tako što ćeš crnački raditi, štedjeti, ulagati, misliti svojom glavom godinama prije krize, pa kad ona dođe ( a kriza je kod nas normalno i višedecenijsko stanje) imaš dovoljno finansijske snage da je pregrmiš.
Živjeti od danas do sutra bez ikakve ideje i koncepta je odraz pomanjkanja inteligencije i stila.
Znam, znam....sad bi oni dušebrižni sveštenici rekli da treba davati, da treba pomagati onoga ko nema, da se dobro dobrim vraća i bla, bla, bla.
Slažem se, no šta biva kad te taj koji nema pravi budalom gledajući te u oči dok ti dirinčiš da bi stekao to što imaš i posudio mu iz sažaljenja znajući unaprijed da ovaj nema nikakvu namjeru da vrati novac?
A izgovori za pozajmicu su klasično isti: bolest roditelja, račun za struju ili režije, kirija za stan, itd.
Kako sam ovdje i nadzirem građevinske radove, spremam tri obroka dnevno za sebe, svog dragog i za glavnog majstora koji je aktuelan taj dan.
Kuća mi je puna gostiju i naravno ponudim svakoga hranom i svako uzme, i tako danima.
Pri tome niko ni kruh da kupi, ni bocu piva ni 100 grama kafe, ništa.
Ovo radim već mjesec dana i osjećam kako me mozak svrbi od nevjerice koliko su ljudi postali bezobzirni.
Uzeće mrtvi-hladni, ali uzvratiti čak i simbolično neće.
I na kraju ja trebam da imam moralnu dilemu da li uskratiti dobročinstvo jer je očigledno da me prave budalama svi od reda.
Ono, vide da sam korektna i široke ruke i hajmo da je gulimo pa da pregrmimo ovu zimu.
Sljedeće zime ja neću biti tu, ali će ovi već naći nekoga kome će sjesti na grbaču.
Uglavnom, svaka čast moralnim načelima kojima nas uči crkva, religija ili šta god.
Ja zavrćem slavine.
Nema više.
Kome se jede neka ide i neka si kupi hranu pa neka vidi koliko to stvarno košta.
Kome trebaju pare neka ide na drugu adresu da ih pozajmljuje.
Ko nema para i ko konstantno pozajmljuje taj ne može više da bude u mom društvu, sažaljenja više nemam.
To prije ili kasnije postaje krajnje iskorištavanje.
Koga uhvatim da krade, polomiću mu obje noge.
Ozbiljno me shvatite.
Umijem biti jako ljuta kad popizdim ili kako reče moj dragi: "Ja ne grmim, ja sijevam."
Regina
- 17:14 -
srijeda, 08.02.2012.
Liga bez briga...
Mislim da ću morati zaigrati u ovoj ligi pothitno, koliko god da to koštalo, jer primjećujem da više ne mogu da izdržim pritisak kao prije.
U stvari, primjećujem da ne mogu više da podnesem pritisak jači od onog koje bi izdržalo dijete od 10 godina.
Pri tome mislim na psihički pritisak.
Razlog je potpuno opravdan. Prošle godine sam bila izložena takvom svakodnevnom pritisku (samo ja znam šta sam proživljavala) dok su svi oko mene znali samo ponešto od toga..
Čak i najbližima sam pokušala da sakrijem stvarno stanje, otkrivajući im tek nešto, dijelove problema kojima sam bila izložena, niko od njih zapravo nije znao kroz koji sam pakao prolazila.
Niko mi od njih nije mogao pomoći osim što sam mogla samo dodatno da ih nasekiram, a trudila sam se da to bude u što manjoj mjeri.
U stvari, svako ko je bio u mojoj blizini, znan i neznan, mogao je djelomično čuti nemile telefonske razgovore, osjetiti moju nervozu i napetost zbog stravičnog problema koji sam imala i koji se ticao poslovne prirode.
Na ovim prostorima, uspješnost se ne oprašta, pa čak i kod ljudi koji imaju direktnu korist od svega toga, kojima pravite profit ili uslove za život, čak i tada vaša glava biva upućena na giljotinu.
Tako je bila i moja, u jednom trenutu, kad su poslali čovjeka na mene da me za istu tu glavu skrati.
To se desilo u osmom mjescu prošle godine i bila sam mrtva hladna, a čovjeku koji je došao da me ubije sam rekla da ponese dva metka jer će mu to biti sasvim dovoljno. Jedan u srce, a drugi da me ovjeri u glavu.
Koliko god da je taj tip bio lud, mislm da luđu osobu od mene u tom trenutku nije čuo.
Nisam se prepala ni malo i tad mi je stvarno bilo svjedno da li ću da živim ili ne.
Čovjek je naoružan došao do mojih vrata, stajao je par minuta gledajući u mene, da li da opali ili ne, i onda se okrenuo i otišao.
Ja nisam ni trepnula.
Na Balkanu se ovako rješavaju stvari kad ne želite da ustupite ni milimetar, kad se borite za svoje i kad ste žena i pri tome nezaštićena.
Sva tlapnja o ženskim pravima je meni komična naspram stvarnog brutalnog svijeta, gdje uspješna žena mora da se bori kao zvijer da bi sačuvala to što je svojim rukama, krvavim radom i mozgom stekla.
Ko je meni tad mogao pomoći?
Ko?
Otac od 78 godina, majka 700 km daleko ili trenutni partner koji živi u svom staklenom svijetu daleko od ljudožderske svakodnevnice.
Nakon toga, i nakon činjenice da bi rađe mrtva pala, nego predala od straha na tacni sve ono što mi pripada, nastalo je "il grande finale" u kojem se više nisu birala sredstva ni riječi da se pokuša oteti sve što je moguće da se otme.
Iza mojih leđa su se prekidali postojeći ugovori, otvarale tajne firme, prebacivali su se ugovori i rješenja na novu firmu, radilo se sve što je najpokvareniji ljudski um mogao da smisli, ali samo jednu stvar nisu mogli oteti-intelektualnu svojinu.
Ključ cijelog uspjeha je bio u mojoj glavi, samo sam ja znala pristupne šifre i način rada.
Zato sam trebala biti prepadnuta na smrt da to otkrijem.
Što naravno, ni po cijenu života nisam uradila.
I na kraju, kad su vidjeli da ovu ženu slomiti neće, nastalo je povlačenje. Bez podataka koje sam imala u svojoj glavi, ništa nisu mogli napraviti. To je bio ključ koji je otključavao sve. Veliku cifru sam trebala da isplatim za povlačenje partnera iz posla, ali to je bilo rješivo.
Na kraju se potpisao razlaz i otopčeo je moj dijametralno drugačiji život, o kojem sam pisala ovdje.
Stigli su novi ljudi u moj svijet, nova ljubav, drugačiji stil života, neuporedivo bolji nego što je bio prije.
No, trauma je ostala.
Mjesečnica je još uvijek poremećena, a kod mene je uvijek bila tačna u dan.
Bez boce do dvije vina nisam mogla da zaspem mjesecima, samo da umrtvim mozak da ne razmišlja, samo da nekako zaspem.
Uglavnom, sad je to sve u redu, sad sam se potpuno smirila i ne treba mi više alkohol da zaspem, sad je sve ok.
Ali psihički pritisak, primjećujem da teško mogu da više podnesem.
Jučer sam po onoj najvećoj buri koja je čupala stabla morala da vozim do glavnog grada, do jednog Ministarstva gdje sam imala zakazan sastanak na koji sam morala doći.
Bila sam ubjeđena da će mi vjetar prevrnuti auto koliko je jak bio. Bilo je strašno, plus led na cesti.
No preživjeh, sretno sam otišla i vratila se. Na sve to se nadodalo nekih sitnih obaveza jedna za drugom tako da nisam stala dva dana od jurcanja.
I danas osjećam kako me puca nervoza od nemogućnosti da podnesem psihički napor.
To me odmah baca nazad u nemila sjećanja i kao da se isti taj napor poduplava.
Onda sam došla u drugi grad gdje mi je trenutno baza i legla da odmorim i to je trajalo satima.
Shatila sam da ne mogu da se krećem, sve dok se ne potpuno smirim.
Ne želim da ovo utiče na čovjeka sa kojim sam i kojeg neizmjerno volim, pokušaću najiskrenije razgovarati sa njim da ga upozorim da imam problem koji moram riješiti i sa kojim se moram izboriti.
A nekad sam najnormalnije i pored svih nemogućih uslova vožnje i pored svih obaveza trpila takvo psihčko maltretiranje i torturu što ne bi izdržala desetorica normalnih ljudi zajedno i opet se nekako trudila da održim osmijeh na licu, da zračim kako tako, sve dok se nisam potpuno ugasila.
I pala u mrak.
Pričam vam ovo najiskrenije, jer iako čitate o tome kako postižem uspjehe, shvatite da je put do zvijezda zaista vrlo trnovit i da je život apsolutno nemilosrdan.
Jedino ako ste manijakalni borac možete uspjeti i to opet ne može svako.
Ništa, ali bukvano ništa mi sa neba nije palo ili kako reče jedan lik iz Amerike koji mi je gledao u tarot: "Imaćeš velikog uspjeha u životu ali svaki ćeš uspjeh kapljama svoje krvi platiti."
Bio je apsolutno u pravu.
Idem da opet da odmaram:)
Regina
- 22:19 -
utorak, 07.02.2012.
i opet bingo:)
Jedan od mojih objekata je maloprije dobio svjetsku nagradu za najbolji objekat u toj turističkoj kategoriji u ovoj zemlji.
Hvala svima koji su učestvovali u tome i koji su na bilo koji način doprinijeli da se postigne ovakav veliki uspjeh.
Nadam se da će moj kapitalni i organizaciono najzahtjevniji objekat, čiju sanaciju upravo radimo, pokušati da postigne sličan uspjeh, zajedno sa svim ljudima koji će raditi tamo.
U svakom slučaju, ovo mi je prva međunardona nagrada i to smatram velikom odgovornošću, pošto je mnogo teže ostati na tronu nego popeti se na njega.
Pozdrav svima
Regina
- 18:08 -
ponedjeljak, 06.02.2012.
Bingo:))
Nakon poslatih fotografija kolekcije koju smo upravo uradili za Palma de Mallocu, prije sat vremena je stigao odgovor.
Njemci su oduševljeni mojim radom. Glavna osoba koja odlučuje o tome je radila kao internacionalni direktor prodaje u Chanelu 10 godina, kao i za Eskadu i Pradu.
Ona je modni expert u svakom pogledu i ona je napisala odgovor u kojem je izrazila apsolutno oduševljenje mojom kolekcijom, načinom izrade, bojama i dizajnom.
Dobila sam izvoz za Španiju kao i butik na top lokaciji u starom gradu Palme.
To je maloprije definitivno potvrđeno.
Ne znam šta da vam kažem.
Osjećam se pometeno od sreće.
I jednako sam svjesna da mi je ovim mailom život promijenjen (opet) i Španija postaje moj novi dom u pravom smislu te riječi.
Idem sad da iskuliram i da saberem misli.
Toliko toga se desilo za nepunih sto dana da nemam više kapaciteta da to objedinim u sebi.
Ako kome treba dobra haljina samo recite:))))
Ljubim vas sve
Regina
- 19:22 -
subota, 04.02.2012.
96...
96 dana...hehehe...da ne mislite da je nešto drugo u pitanju:))))
Nisam htjela da pišem kad je bilo 90 dana, niti sam htjela da pišem kad bude 100, a ni kad je na pola već kad mi je gušt, a sad mi je gušt i tačno je prošlo 96 dana otkako mi se život okrenuo naopačke.
O ovom periodu bi mogla da napišem roman samo takav ili barem scenario za dobar film, pod uslovom da cijela priča stane u neke razumne okvire...mada, kad pogledam šta se sve izdešavalo bilo bi teško ugurati sve to u jednu cjelinu.
Tu sam, ne brinite...neću više praviti pauze od par godina.
Malo su me majstori odvukli od kompjutera, jer znate i sami kako je sa majstorima, ili im fali alata, ili im fali materijala ili im fali mozga.
Ovo zadnje je najgore, pa zato kao kobci moramo da stojimo nad njima.
A kad se pogađaju za posao gađaju se nekim ciframa od kojih vam nije dobro, pa koliko vas klepe.
Jedan je keramičar tražio 1000 eura da stavi pločice u kupatilo (doduše lomio se između 800 i 1000, baš brižno do njega), drugi je za isti posao tražio 450 eura.
Jedan je električar tražio da razvuče kablove za 600 eura, dok je drugi za isti posao tražio 300 itd.
Moje je bilo samo da plaćam šta mi kažu, da bi na pomenute cifre digla obje obrve, pa sam na žalost morala da se uključim i da počnem voditi računa šta plaćam, inače bi me ogulili kao ovcu na šišanju.
No dobro, završićemo ovo za 20 dana, pa onda idemo na drugi objekat koji je manje zahtjevan, no svejedno biće i tu zezanja sa troškovima.
Odakle mi pare za sve ovo, pojma nemam:))))
Samo znam da ih odnekud imam, i da mi stižu i da još nisam bankrotirala:))
U stvari svih ovih 96 dana trošim dnevno daleko više nego što zarađujem, tako da mi je ovo nakon dugog vremena, prva zima da ne moram misliti o novcu.
Od početka trećeg mjeseca kreće sezona, i onda je sve na svom mjestu, biće obrnuta proporcija, pa će zarada biti znatno veća od troškova.
Dakle, 96 dana je prošlo i sve se završilo sa sretnim novim početkom jer kraj ne želim ni spominjem.
U ovom slučaju kraja biti neće.
Ljubav se rodila i tako se galopirajuće razvila i tako nas je obuhvatila oboje i toliko smo sretni da nemam riječi da sve to opišem bez da se u nedogled ponavljam.
Skapirali ste sve iz prethodnih postova koji odlaze u arhiv.
Njegovo prilagođavanje na moj ritam i život je trajao u razumnom roku i od prije par dana smo se zaista uhodali i objedinili našu romasu, sa stvarnim životom oko nas i to lijepo uklopili.
Jako fino funcionišemo, sve ide kako treba i sve se lijepo posložilo.
Ja sam se vratila svojim on-line aktivnostima, i opet imam onu napetu koncentraciju u glavi da kad sjednem da radim ne zaboravljam ništa.
Pošto mi je mozak bio na početku ovog perioda ( tačno prije 96 dana) u takvoj blokadi i u takvom crnilu, najiskrenije sam bila zabrinuta kad ću ponovo moći da ga 100% koristim.
U mom slučaju brutalno sjebavanje u mozak ne znači samo gašenje mojih sivih ćelija na neko vrijeme, već to automatski povlači i zastoj cijele firme gdje imam veoma realnih obaveza u smislu: plata, doprinosa, poreza, troškova zakupa i milion drugih zakonskih regulativa, koje se uplaćuju do 5.og u mjesecu i gdje ni na jednom računu ne postoji klauzula koja kaže da u slučaju emotivnih problema račune možete platiti naredni mjesec:))
Kad sad sagledam u kojem sam problemu bila i koliko je Božje pomoći i pomoći od prijatelja, svih dragih ljudi i vas ovdje bilo u ovome da se ovom brzinom i na ovaj način izvučem, tek sad uviđam koliko sam imala sreće.
Kao da sam za dlaku preživjela udes, e tako se osjećam u ovom trenutku.
A osobu koja mi je to napravila bi tako slatko pedagoški nokautirala u glavu, čisto da vidi kako crnilo izgleda iznutra, pa bi sutra dobro, dobro razmislio prije nego neku drugu osobu tako sjebe, naročito ljude koji mu ništa loše u životu nisu uradili.
Uglavnom, s tim je završeno, život ide dalje i ako bude dovoljno Božje milosti ( mada sam prezadovoljna i sa ovim što sam dobila do sada) stvoriće se jedan novi mali život.
Radimo na tome:))
Držite nam palčeve:)
Imena smo već odredili, a i to je dovoljno za početak:))
Budite mi dobro.
Regina
- 20:07 -