subota, 21.01.2012.
Povratak u stvarnost....
Pokušaj povratka u stvarnost je ostao samo na pokušaju:))
To je iz prostog razloga što je biša stvarnost potpuno iščezla, nastupila je jedna sasvim nova dimenzija stvarnosti na koju se pokušavam privići.
Jednostavno, stigli su redom svi plodovi zrelosti, godine i godine povlačenja mudrih poteza, stigla je tačka kad plodovi sami padaju na trpezu, a vi ne morate rukom da se pomučite nijedan da uberete.
Osnovni i najvažniji momenat nove stvarnosti je "zabetonirana" činjenica ( na ovo mi se mozak najduže navikavao) da sam ja zaista sama u svom poslu, da je bivši poslovni partner nestao, poslovi koje mi je radio iza leđa dok smo bili zajedno su redom svi propali ( ništa nije potrajalo duže od 2 mjeseca), svi radnici su ga napustili uključujući i izvršnog direktora koji je dao neopozovu ostavku, trenutni poslovni partner ga je ostavio takođe, objekat koji je otvorio je zatvorio, a usput ga je htjela ostaviti i žena sa djetetom.
Nikad se nisam bavila mržnjom niti kletvom niti osvetom, znala sam da takav čovjek ne može u nedogled varati druge ljude, ali da će se sve to desiti ovom brzinom nisam vjerovala.
Čovjek je jednostavno nestao. Negdje. Niko sa njim nema više nikakav kontakt, ostavio nas je sve kolektivno na miru i sva ta muka, nervoza, teški i mučni dani su rukom odnešeni kao da se nikad nisu ni desili.
Firma je bez njega i sa mnom na čelu postala skup nasmijanih ljudi koji prave zabave svaku noć, u kojoj se ne broje radni sati jer radimo ogromnu sanaciju tri objekta, puno je majstora svih profila, i na kraju kad se sve završi slijedi zezanje svih tih umornih ali veselih ljudi do kasno u noć.
Kao da se kiti novogodišnja jelka, a ne kao da se lome zidovi i prekraja prostor u svakom pogledu.
Prošlogodišnja sanacija jednog objekta je išla sva preko mojih leđa, dok je u ovogodišnjoj (a imamo ih 3) sve u rukama mojih ljudi, ja ni o čemu ne moram da brinem osim da platim materijal.
Moj dragi je sa svim tim ljudima tamo, unosi svoju kreativnost u svaku poru prostora i uživa u svemu.
Ja sam pokušala da se nekako razdvojimo samo na kratko da sustignem svoje obaveze koje su mi se nagomilale, no to nije bilo moguće.
On ne želi sekunde da me ispusti iz vida, tako da sam nekako uspjela da se "izborim" za jednu slobodnu noć, zato vam i pišem ovaj post jer konačno imam vremena za to, i da se naspavam jer se noćima nije spavalo normalno od konstantnih žurki i zabava:))
Stvarnost je zapravo sljedeća.
Svi puno radimo ( normalno, svi imamo obaveza) i onda svi zajedno i ja kao vlasnik zajedno sa njim, plus svi momci i djevojke mojih radnika, plus njegovi prijatelji, plus moji prijatelji - e, tako svi zajedno žurujemo do sitnih sati bukvalno svaku noć:)
Djevojke i momci mojih radnika kažu da takvu ludu firmu u životu svom nisu vidjeli nigdje.
Ne samo što se svi ukomimo od smijeha tokom noći, i ne samo što se tu popije tona vina, piva, ili već šta ko voli, nego smo ujutro svi na nogama u tačno vrijeme kao po komandi, niko ni da zijevne, niko pospan nije.
Jedni burgijaju zidove, drugi nose šut, treći razmontiravaju kuhinju, četvrti gletuju, ja jurim papire, račune i dokumetacije, putujem stalno između tri grada ( stalno sam u autu) i na kraju kad se vidim sa njim kao da umor ne postoji.
I onda naravno opet žurka:)
Sve je u mozgu. Kad čovjek nije smoren životom može da izdrži šta god.
On je tu energiju definitivno dobrim dijelom unio u naše živote jer je takav tip. Obožava da kad je njemu lijepo da svim ljudima oko njega bude lijepo, voli da počasti i da se potrudi za atmosferu.
Moji ga radnici obožavaju.
Spontan je i fantastično duhovit, tako da je sve nekako pomjerio na bolje.
Znate ono, kad idete na posao da se zezate i ništa vam nije teško. E, to sad kod mene doslovno tako izgleda.
Broj ljudi koje trebam da zaposlim u narednih par mjeseci je oko 20.
Broj ljudi koji želi da se zaposli kod mene je ogroman.
Pročulo se i svi hoće da ih nekako ubacim.
No, to neće biti tako jednostavno.
Menadžer objekta koji mi je kapitalan sam bira svoj tim i ja se tu neću miješati.
Drugi objekat je pod mojom ingerencijom i za njega biram osoblje ja, dok je treći pod nadležnosti trećeg menadžera koji takođe ima završnu riječ u izboru.
Četvrti objekat je takođe u nadležnosti menadžera br1, tako da će oni odlučiti.
Brodovi su moja oblast i ja tu biram osoblje, turističke vodiče bira takođe menadžer broj 1.
Moj dragi ima sasvim nezavisan sektor koji je njegova struka i tu mu se niko ne mješa, u slučaju da mu treba pomoć sam će odabrati svoje ljude.
Tamo gdje ja nisam birala ljude i gdje su menadžeri odlučivali o izboru, neće biti ovakvog prisnog kontakta kao sa sadašnjom postavkom radnika.
Oni su za mene ljudi koji odgovaraju isključivo menadžerima, a oni meni, tako da će taj odnos biti na distanci.
No, ova ekipa o kojoj vam pričam i koja radi krvnički i partija svaku noć istovremeno je ekipa koja je prošla harmagedon zajedno sa mnom, ogromnu traumu, koja pamti kako je firma izgledala kad je sve u njoj bilo naopako zbog bolesnog uma jednog čovjeka i koja mi je najiskrenije i ljudski pomogla da se pridignem iz katastrofalnog privatnog poraza.
To se ne zaboravlja.
A vi dragi moji izlazite na referendum:)
Ne bi vam bila u koži niti se smarala sa tim sad u ovom trenutku, ali ako se nekome od vas zida, malteriše, kreči i usput dobro zabavlja, samo se javite:))
Pozdrav svima do moje sljedeće "slobodne" noći:)))
Regina
- 22:15 -
ponedjeljak, 16.01.2012.
Medeni mjesec...
Iako mi je juče dragi odabrao datum vjenčanja, moj medeni mjesec je već počeo:))
Ja sam na sedmom nebu, u ko zna u kojoj stratosferi, planeti, vremenu, pojmu...ovaj čovjek je nevjerovatan.
Štipam se za obraze, širom otvaram oči, pokušavam da se dozovem da ovo ipak samo sanjam, da ovo ne može biti stvarno koliko je dobro, međutim ipak je sve to stvarnost, sve se to dešava iz minute u minut, ta ogromna gromada njegove ljubavi koja se sručila na mene i koja me je svu prekrila i umotala.
Ne pamtim kad mi se desilo ovako nešto.
Iskreno, nije nikad.
Svi moji bivši su me jako voljeli i bili brižni prema meni dok je trajalo, ali ovako kako me voli ovaj čovjek i kako se ponaša prema meni, nikad nisam doživjela od nikoga.
Ne mogu da objasnim ni sebi ni drugima šta se sa mnom dešava i kako to sve izgleda, osim što je toliko očigledno, da nam se i usputni prolaznici nasmiješe kad nas vide:))
Pošto nas cijeli grad oboje zna i uglavnom znaju pod kakvim je sve ovo nevjerovatnim okolnostima krenulo, ljudi su u principu jako pozitivni, i sa ogromnim osmijehom su nas prihvatili u fazonu:"Lijepo je znati da ljubav ipak sve pobjeđuje."
Dani nam po povratku iz Novog Sada prolaze tako što guštamo u ovim divnim sunčanim danima, putujemo stalno nekuda, hodamo po plažama, jedemo sjajnu hranu po brojnim restoranima, ne radimo ništa, slušamo muziku koju oboje volimo, gledamo filmove, pričamo, crtamo, pravimo nacrte svih projekata koje ćemo raditi u narednom periodu, biramo boje, pravimo zabave skoro svako veče za društvo, zezamo se, volimo se i beskrajno uživamo u svemu.
Haljine za Španiju se u međuvremenu izrađuju i izgledaju senzacionalno, svi ostali poslovi rade bez greške, novaca ne fali i nemam na šta da se požalim osim što svako jutro blagoslovim dan kojim se budim pored njega.
Nema više poređenja sa njim i bilo kojim bivšim iz mog života, ovo je sasvim nešto drugo i toliko drugačije, da je naprosto jedinstveno.
Ako je svo zlo, sva muka kroz koju sam prošla i sva bol koju sam doživjela prije samo 80 dana, bila uslov da se ovaj čovjek pojavi u mom životu, i ako je to bila čaša žuči koju sam morala da popijem da bi dobila čašu meda i ako je to bila strašna cijena koju sam morala platiti da bi ovo sve imala sada....e, ako je sve to tako, onda je svima koji su me na tom putu povrijedili oprošteno.
Ništa im ne zamjeram.
Sve je ionako bilo u Božijim rukama.
Ovaj prekrasni momak je hrabro skočio u najveću maglu u kojoj sam se našla u životu, vukao me iz te tame i rukama i nogama danima, čekao strpljivo, ljubio usne koje su bile skoro mrtve, otvarao moje oči pune suza i na kraju me vratio u život, u ljubav i što je najvažnije, vratio mi je osmijeh na lice.
Ma da sad na ovome sve stane, on mi osmijeh skinuti neće, jer samo sjećanje na sve ovo me može držati na nogama godinama unaprijed.
Za par dana ćemo konačno početi raditi i pokušati se vratiti u stvarnost.
Do tada ćemo uživati na ovom medenom mjesecu koji nam je oboma promijenio živote, ujedinio nas i pretvorio u jedno.
Ne gubite nikad vjeru u ljubav, jer to je jedino što vrijedi.
I sigurno će vam se vratiti nazad.
Regina
- 21:07 -
ponedjeljak, 09.01.2012.
Odluka je pala:)))
Ok, koliko vas čita ove moje postove: 10, 20, 50, 100 ili više?
Onda, svi vi koji me pratite ćete mi biti svjedoci u ovoj odluci.
Ja ću se ipak upustiti u ovu vezu pa kako mi bude.
Prekrstiću se i lijevom i desnom, pa neka mi je sa srećom.
Sinoć smo izašli, nakon što smo cijeli dan proveli sa klinkama, i otvorili smo sve karte i stavili na stol.
Ja sam prva žena koju je upoznao sa svojom djecom, bivšom ženom i njenim sadašnjim suprugom (koji su "baj d vej" totalni cool likovi), kao i sa roditeljima, nakon razvoda od prije 8 godina.
Mislim da ne bi išao tako daleko da stvarno nema krajnje ozbiljne namjere, naročito djecu u najosljetljivijim godinama ne bi uvlačio u sve to.
To mi je savršeno jasno i svjesna sam njegovog poteza.
U prvi momenat klinke su bile zbunjene, mlađa je još i nekako to podnijela, dok je starija bila problem.
On sa kćerkama ima odnos, kakav ja sa svojim ocem nisam imala nikad i nikad neću.
On je lud za njima, a i one za njim, one su njegov centar obožavanja, i ponaša se prema njima sa takvom emocijom, blagošću, ljubavlju i pažnjom kakva se rijetko sreće.
Ja uopšte nisam takav roditelj, nisam toliko popustljiva i strpljiva, dok je on u tom svom predavanju djeci potpuno bezuslovan.
Nikad se nije dovodilo u pitanje da tata može imati i neku drugu ženu pored sebe. Uvijek su bili samo on i majka ( bivša žena, ali svejedno, samo ona).
I sad se pojavljujem ja, takva kakva sam, i koju tata pokušava da nekako uklopi u njihove svjetove.
Starija to nije htjela odmah da prihvati, ali ja sam bila na zdravorazumskoj distanci, veoma smirena, bez usiljene euforije i nasilničke želje da im se dopadnem.
Iskreno nisam pridavala strašnog značaja kako će taj prvi susret proći, no kako je vrijeme odmicalo, starija i ja smo počele da pričamo, da se družimo kao da smo neke drugarice, i ona je počela da se otkravljuje.
Na kraju sam joj postala krajnje zanimljiva i bilo mi je drago kad me je on poljubio ispred nje, kada je bilo potpuno jasno da je ona prihvatila cijelu stvar.
Danas smo imali krasan dan, bili smo svi zajedno u šetnji i zezali smo se, fotografisali, ručali...baš smo se svi kolektivno opustili i uživali.
Oca mu poznajem od prije i on je super čovjek, no majku mu nisam poznavala.
Sa njom sam baš uspostavila krasan odnos i jako mi se dopada ta žena.
Što se nje tiče imamo blagoslov samo takav:)))
E sad da se vratimo na njega...
Kad je došlo do ovih situacija do kojih je došlo i kad me je upoznao sa njemu najdražim osobama u životu, jasno je da smo prešli granicu pukog viđanja i sviđanja.
Na kraju krajeva to nema ni smisla raditi u nedogled. Odrasli smo ljudi, on tačno zna šta hoće i bira mene jer me želi pored sebe kao nekog sa kim bi želio dijeliti život.
To mi je sinoć otvoreno rekao.
Meni se lično on jako dopada ( ali hajde da preskočimo to, jer u ovim godinama izgled ne presuđuje),no moram priznati da je on tačno tip muškarca zbog kojeg bi okrenula glavu na ulici da ga ne poznajem.
Tako je i bilo kada sam ga ugledala prvi put prije 6 godina.
Njegova blagost i mirnoća me oduševljava, jer volim mušku energiju koja me smiruje, pošto svoje energije imam na pretek i neko mora da je gurne malo prema zemlji.
A njega opet oduševljava moja, tako da smo veoma "kompaktibilni":))
Kod mene je situacija sljedeća.
Ja sam ludo zaljubljena u svoj život. Ne postoji muškarac zbog kojeg bi se odrekla života kojeg živim. I to niko ne bi uradio da je na mom mjestu.
Taj život je toliko zdravo posložen i funkcioniše tako dobro, da u slučaju najgoreg sranja koje mi se može desiti, ja se ogromnom brzinom mogu pridići na noge.
On zna da se ja toga ne odričem. Istovremeno on je zaljubljen i u mene i u isti taj život koji ja živim, koji ga fascinira i želi da bude dio svega toga.
I sad dolazimo do bolnog sjećanja na prethodno iskustvo koje se pokazalo kao jako loše, te su šanse da se ponovi ista greška velike.
No, kojeg izbora imam?
Hajte recite?
Koji je moj izbor?
Ako generališemo stvar, i kažemo da su svi muškarci isti, to nije nikako dobro, ako pak ostanem zakopana u sjećanju na loše što mi se desilo, neću moći godinama krenuti naprijed.
A ja ne mogu da gubim vrijeme, nemam ni vremena za to, a nisam ni takav tip.
Moram stisnuti i krenuti dalje, sa njim ako mi je tako suđeno i ako su mi se karte tako namjestile.
On želi djecu i kad vidim kakav je roditelj, ne bih se dvoumila ni sekund oko toga. Vjerovatno ćemo probati da postanemo roditelji.
Šanse su da sve ovo uspije 50%,nema doživotne garancije i niko mi je ne može dati. To mi je jasno.
Razlika u godinama nije prevelika, s tim da on ima dovoljno ozbiljnih životnih iskustava koji ga čine poprilično zrelom i stabilnom osobom koja zna šta hoće.
Nije mamim sin, što je presudilo.
Da sam samo nanjušila čak i tragovima, da iza njegovih odluka stoji mama, da ga zvika na telefon ili mu određuje bilo šta, bila bi iste sekudne "odjavna špica".
To više nikad.
Mamini sinovi neka žive sa mamama, sa mnom ne može više nikad neko takav.
Što se radne etike tiče, tu je kao Njemac. Može da dobije posao gdje god poželi. Dobro, to sam znala i od prije.
Mislim da je olakotna okolnost još i to što su moje najveće traume i turbulencije oko borbe za firmu i postavljanje posla na noge završene.
Nema više nervoze, stresa, buke,vike, galame...sve je to otišlo u zaborav kako sam preuzela firmu u svoje ruke.
Stalno sam nasmijana, mirna, skoro pa povučena, telefon mi rijetko kad zazvoni, a sve funkcioniše bez greške.
On samo za to zna i tako će i ostati. Zna on cijelu priču, ali nije je bio svjedokom. Doduše, ne znam kako bi i reagovao da je bio toga svjedok.
Mislim da bi izašao na crtu u jednom trenutku i muški presudio u nekim stvarima.
No,bolje da je ovako.
U svakom slučaju, poželite mi sreću, pa ću polako.
Možda ipak bude treća sreća:)))
Regina
- 19:10 -
subota, 07.01.2012.
Ljubavne muke:)
Evo me u Novom Sadu.
Tu sam sa dragim. Htio je da me upozna sa roditeljima za Božić i sa svojom djecom.
Sve se dešava tolikom brzinom da ni sama ne znam kako da se postavim u ovoj situaciji.
Prošle godine u ovo doba sam se upoznavala sa familijom Bivšeg, godinu dana kasnije sa familijom Sadašnjeg, pa otvoreno molim Boga da me dogodine ne lansira negdje u Japan ili Australiju da se upoznajem sa familijom Budućeg:)))
Kako da opišem sve ovo?
Stalno sam bila ubjeđenja da je bilo skoro nemoguće da budem voljenija i obožavanija žena nego što sam bila u prethodnoj vezi do koje mi je najiskrenije bilo stalo u svakom pogledu.
Međutim, kako se to završilo, ni u ludilu ne bi mogla pomisliti da će se bukvalno preko noći romansa nastaviti ali sa drugim muškarcem, koji će me voljeti na način koji nikad nisam doživjela dosada u životu.
Ovaj je miljama otišao iznad prethodnika, način na koji se odnosi prema meni i na koji me voli, me totalno zbunjuje.
Stalno sam ubjeđenja da ovo ne može biti stvarno,jer sam mislila da ovako nešto ne postoji, da muškarci jednostavno ne mogu da se predaju na takav način.
Ali ono što me je potpuno razoružalo je njegov odnos prema djeci.
To ne mogu da vam opišem.
Svu ljubav i pažnju koju daje meni, stavite na milionitu potenciju i dobićete njegov odnos prema djeci.
Riječ fenomenalan otac je nablaža moguća riječ za ono što sam vidjela.
Bila sam ganuta tim odnosom i načinom na koji djeca (sad već tinejdžeri) reaguju kad ga vide i čuju.
Prije ili kasnije ću se morati suočiti sa realnošću i shvatiti da pored sebe imam prekrasnog muškarca koji me obožava na nevjerovatan način, koji je brižan i osjećajan, pažljiv, kome je stalo do mene i koji zaista želi budućnost sa mnom.
Još uvijek se nisam zaljubila, nekako se održavam na površini, ali svjesna sam da mi tlo polako izmiče ispod nogu i da je samo pitanje dana kad ću izgubiti glavu za ovim čovjekom.
Trudim se svim silama i mučim sebe da se to ne desi još neko vrijeme, jer sam u paničnom strahu da se ne okrene na zlo kao i prošli put, a opet ne znam kako sebi da pomognem.
On je bolno svjestan koliko se patim, čeka strpljivo da pregrmim neke stvari i da mu ukažem povjerenje.
Sve što sam tražila od njega kao dokaz ljubavi on je uradio.
Čak je i otkaz dao na poslu na kojem je radio 25 sati dnevno samo da bio slobodan čovjek i više vremena provodio sa mnom.
Ovdje ću biti nekoliko dana, pokazaće mi grad, upoznati sa svima pa kako nam bude.
Sve sam ja to prošla u Zagrebu prošle godine i ne mogu da vjerujem da istu stvar doživljavam godinu dana kasnije sa drugim momkom, u drugom gradu i sa drugim ljudima.
Nisam pametna zaista.
Pojma nemam šta da radim.
Da mi neko može dati garanciju da će ovo uspjeti, ne bi bilo problema, ali te garancije nema iako mi on sinoć govori: "Uspjećemo Regina,uspjećemo."
A, opet da sebi priuštim još jedan bolan razlaz, to ne bi mogla da podnesem.
O njemu se sa svih strana mogu čuti samo riječi hvale,ne znam nikoga ko je za njega jednu ružnu riječ rekao, a opet mi je i to poznato.
I prethodnog su hvalili svi pa opet to nije bila garancija da je suštinski dobar čovjek...
Pitam ovog svog zašto mu se toliko dopadam i on mi odgovara:" Zato što si iznutra jedna djevojčica. Tako te doživljavam."
Istu rečenicu sam čula od bivšeg, ma identičnu...
Nevjerovatno.
Mislim, najlakše je kad si naivan, pa kad ispadneš glup imaš opravdanje u naivnosti.
Ali sad ne mogu da se vadim na to, sad nisam više naivna.
A ne želim da opet ispadnem glupa...
Ma, jasno vam je sve.
Javim vam kad mi se glava razbistri:))
Regina
- 18:59 -
četvrtak, 05.01.2012.
Zašto ne Zagreb...
Imam dva pogleda na život, jedan krajnje romantičan, a jedan krajnje pragmatičan.
Ne živi se od ljubavi već od novca.
Ekonomska egzistencija je uvijek korak ispred svega, jer bez novca naprosto ne možete funkcionisati ma koliko mu omalovažavali značenje i uticaj na život.
Iako ignorišem televiziju već godinama (nemam tv kući), ne kupujem novine, ne slušam radio (samo muzički i to samo inostrana muzika), osnovne informacije o tome šta se dešava uzimam isključivo preko web portala.
Čitam 10-ak web portala dnevno iz nekoliko zemalja u regionu i kad je Hrvatska u pitanju, vidim da vam se spremaju neke mjere štednje koje se zbilja kose sa zdravim razumom, a primjećujem da je dobar dio blogera uznemiren oko toga.
Što je kranje razumljivo jer bi i ja bila uznemirena da sam na vašem mjestu.
Ne mogu govoriti o cijeloj Hrvatskoj jer je ne poznajem toliko dobro, ali uzimajući glavni grad Zagreb kao primjer, vidim da se otprilike ista politika vodi svuda u Lijepoj Vašoj.
No, kad je Zagreb u pitanju tu imam šta da kažem i biću kranje iskrena.
U Zagrebu sam boravila nebrojeno mnogo puta, poslovno i privatno, a prošle i pretprošle zime otvorila se mogućnost i preseljenja u Zagreb iz čisto privatnih razloga.
No, moje preseljenje podrazumijeva i preseljenje barem jednog posla kojim se bavim, pa sam s tim u vezi, bila jako aktivna da vidim kako stvari stoje čisto informativno i kakve su šanse bilo kakvih investicija u Zagrebu.
Kako mi je barem poslovna logika veoma razvijena, nisam nikome ništa govorila, sama sam istražila što me zanima, i donijela zaključke, koji su se sad potvrdili kao ispravni.
Zagreb je otpao kao opcija za bilo kakav biznis bez ikakve dileme, jer jednostavno grad ide u pravcu koji je sulud.
Voljela bih sjesti za stol sa nekoliko ključnih ljudi koji su Zagreb pretvorili u ovo što je sad, samo da im vidim lica i da ih pitam koliki mito, koliko je novaca njihova pohlepa tražila, da jedan grad koji je bio privredni lider u regionu pretvore u ovo što je sad, grad u kojem se više firmi zatvara nego što se otvara?
Zagreb je osamdesetih bio najvažnija skretnica male privrede u staroj Jugi, to je bio grad u kojem su se pravile velike pare i svaka vrsta biznisa je morala imati barem jednu ekspozituru u Zagrebu.
Sarađivala sam sa zagrebačkim poduzetnicima oko 5 godina i to pamtim kao izvanredan period, jednostavno nismo mogli proizvesti onoliko robe koliko je Zagreb mogao da proguta.
Skoro cijela Bosna i Hercegovina, plus Slovenija je naginjala Zagrebu i tržište koje je glavni grad imao tad je zaista bilo milionsko.
Upravo preko Zagreba je krenuo razvoj male privrede u Bosni i Hercegovini, jer je pozicija Zagreba ( bliže granici sa Austrijom, Mađarskom i Italijom) bila od krucijalnog značaja za trgovinu.
Beograd je bio miljama daleko od Zagreba u to vrijeme.
Beograd je bio grad koji je živio na lovorikama jugoslovenskog budžeta, pun krcat vojnih lica i ljudi zaposlenih u državnoj administraciji, sa teškom i glomaznom industrijom u kojoj je radio ostatak grada.
Privrednici u Zagrebu ( valjda uslijed tolikog uticaja miješanja stanovništa sa svih strana) su bili fantastični, dovoljno agresivni da ostvaruju progres, dovoljno sposobni da postignu profit i i konačno dovoljno hrabri da uđu u poslovni rizik.
Ako me je iko naučio poduzetništvu to je bio Zagreb.
25 godina kasnije, Zagreb je sve samo ne ono što je bio.
Šetajući se ulicama grada, gledam sve te prazne poslovne prostore koji se izdaju, a istovremeno gledam shopping molove kojih u Zagrebu svaka mjesna zajednica ima makar dva.
Nisam se mogla i još uvijek se ne mogu otresti spoznaje da je nekome palo na pamet da se tako loše poigra sa idejom grada, da isisa ljude sa ulica i stavi ih u kojekakve trgovinske komplekse bez krvi i duše, u kojima se prodaje inostrani bofl, dok je vrhunski hrvatski proizvod osuđen na propast jer postaje preskup ma koliko neko bio domoljub da kupuje "samo hrvatsko".
Ovdje ne možemo čak ni godvoriti o konkurenciji već o strateški raspoređenoj hobotnici shopping molova koja je pojela srce grada.
Neki poduzetnici koji su bili veoma poznati, čije je "ime i prezime" značilo nešto u staroj Jugi, i koje sam lično poznavala, više ne postoje.
Izgubli su bitke sa Zarama, Marama, Bershikama, H & M-ovima, isto kao što su mali dućani izgubli bitku sa Konzumima, Kerumima, Billama i ostalim debillama.
Bilo mi je savršeno jasno, čak i letimičnim pogledom na toliki broj radnji koje se izdaju u strogom centru grada, da je uložiti novac tu, čisto gubljenje vremena.
Ako ništa, osjećaj mi je govorio da bi me uz svu dobru volju, čekao samo finansijski gubitak na kraju.
Onda sam obavila sastanke sa nekim drugim ljudima vezano za drugu firmu koja se ne tiče trgovine.
No i tu je bio hladan tuš.
To više nije taj poduzetni duh, to je jedna nova generacija ljudi u poduzetništvu koja "nema mišiće".
Teorije svi imaju na pretek, ali realizacijski dio, način na koji razmišljaju i povlače poteze je ispod svakog prosjeka.
Razgovarala sam sa svojim kolegama više puta, da vidim koliki je tu prostor za investiranje i kad su čuli šta sam sve napravila za par godina, svi su bili u šoku da oni to ne bi mogli u Zagrebu tom brzinom, niti na taj način.
Ok, činjenica jeste da Hrvatska ima malo strožiju pravnu regulativu oko nekih stvari, ali opet ne toliko strogu da se ne može prevazići.
Jednostavno, da bi išli u progres, cijelo drušvo mora da "grize" ne samo par pojedinaca.
To je Zagreb izgubio i koliko ja vidim, morala bih bukvalno vući za rukav jednu grupu ljudi da sjednu za stol sa drugom grupom, da im izložim sve, da im nacrtam sve opcije i rješenja, napravim biznis plan i opet ne bi ništa uspjela.
To se tako ne radi. Znam ja jako dobro kad si u Zagrebu mogao za par minuta napraviti vrhunski poslovni dogovor jer su obe strane znale šta hoće i šta očekuju bez puno filozofije i dodatne priče.
Gubitak dijela tržišta iz Bosne i Hrecegovine je više nego očigledan.
Ok, razumijem da to ne može biti kao što je bilo nekad, ipak je rat učinio svoje, ali nećemo valjda 100 narednih godina biti u tome.
To političko prepucavanje sa svih strana ( Bosna i Hercegovina ima bolest ovisnosti po tom pitanju) katastrofalno utiču na trgovinu i tržište.
Izgubiti svjesno minimum 2 miliona potencijalnih kupaca iz Bosne koje je Zagreb imao bez dileme osamdesetih, ne može biti ničija odgovornost nego politička.
Granice, carine, gnajvaža, pitanja ljudi na carini ( kome idete, gdje, zašto, kako, šta nosite, prijavljujete), su samo otjerali i ono malo dobronamjernih koji bi pošli u shopping u Zagreb.
Na koncu konca zašto uopšte ići tamo kad istu robu možete naći u svom gradu za manje para jer je PDV manji.
I konačno sad kad se uvedu ove granice koje zapravo granične prelaze Hrvatske pretvaraju u granične prelaze EU, svaka priča je završena.
Region je definitivno i konačno izgubljen.
Sad će valjda ovi političari da ubjeđuju narod da ulaskom Hrvatske u EU stanovništvo Graza, Trsta, Pečuha, će dolaziti na shopping vikende u Zagreb?
Mene ne bi iznenadilo da im tako nešto padne na pamet.
I normalno, šta očekivati od političara koji smatraju da se Hrvatska iz krize može izvući samo ako se uvede PDV na visinu četvrine cijene proizvoda ( to je van pameti) i da se uvede 321 novi porez i namet uključujući i porez na nalakirane nokte ( vjerovatno bi i to smatrali luksuzom).
Od njih ne možete očekivati da se pozabave regionalnim tržištem kao ni to da se učini sve da Zagreb postane onaj privredni centar kao što je bio i da se tako mnogo zdravije i brže izvuku iz problema.
Ima rješenja koja bi to mogla od Zagreba da naprave, ja ih imam najmanje par u glavi, ali to ću ipak zadržati za sebe.
Eto im vlast pa neka koriste svoju glavu kako znaju i umiju.
A koliko sam dosad vidjela i čula, oni blagog pojma nemaju kako zemlju da dignu na noge.
Žao mi je stvarno, niste vi ništa krivi.
Čak i ako ste glasali za njih.
Regina
- 16:12 -
utorak, 03.01.2012.
Sve je lako kad si mlad...
Sve je lako kad si mlad, ali u sebi mlad.
Prljavo Kazalište, što se mene tiče, to više nemaju u sebi. Nakon "xy" godina napravili su koncert za Novu Godinu "s ove strane grane" i to je bilo ispod svakog kriterija pristojnosti.
Loše.
Bolje da su došli kad im je bilo vrijeme, nego sad, ali nema veze...
Ionako ne volim puno novogodišnje nasilno euforisanje ali morala sam biti "u trendu" i otići na Prljavce.
Grad je bio pun za doček, a 1. januara kad je nastupao Dino Merlin je bukvalno pucao po šavovima od svijeta.
Oko 10 000 Hrvata je samo došlo iz Lijepe Vaše na doček, a ljudima iz Srbije da i ne govorim.
Uglavnom, sve je bilo s anđelima uz prekrasno vrijeme, koje srećom još traje.
Ja sam imala argentinsko novogodišnje veče u privatnom aranžmanu, pili smo mate, jeli argentinsku salamu i gledali kako moji prijatelji Argentinci plešu tango.
Dan pred doček sam imala veliki intervju za Radio Slobodna Europa:)
Od novogodišnjih poklona sam dobila tri jako originalna:
1. nekoliko konzervi coca-cole iz Atlante, original američka, čisto da i to probam, poklon stigao avionom:))
2. paunovo perje iz zoološkog vrta u Njemačkoj, specijalno upakovano u karton i takođe stiglo avionom:)))
3. dobila sam savršen house DJ set Girly Night iz Beograda, ne pamtim kad mi se dopalo tako nešto. Vlasnik poklona je tačno znao šta volim i ovo je bio direktni pogodak u metu. Non stop samo to vrtim.
Neki ljudi stvarno imaju stila da te obraduju na neobičan način.
Dragi je radio 26 sati dnevno ali je ipak uspio da pobjegne sa posla da me nađe u svoj toj gomili, zagrli, poljubi i čestita nam Novu.
To je bilo iznenađenje svoje vrste jer nismo imali nikakav dogovor.
I taman kad bi trebali nekako da se vraćamo u normalu, mi ortodoksni imamo Badnji dan, pa Božić, pa pravoslanu Novu Godinu.
Ukupnih neradnih dana u komadu je 9 ( sve se to lijepo spojilo u skoro 10 dana kolektivne obustave rada).
Sve i da te prsti svrbe da radiš nešto, ne možeš mrdnuti jer ne rade ni banke, ni pošte, ni javne službe, ne radi centralni platni promet...ma užas.
I onda mi neko kaže "kriza je".
Pa kako neće biti kad 10 dana plandujemo zato što je godina porasla za jedan broj više i zato što se Hrist dvaput izgleda rodio u jednoj godini:)))
Isto ovako mi ide na živce kad se krene spajati Uskrs sa 1. majem ( kolektivnim danom nerada).
Uglavnom, još samo večeras da odradim jednu večeru sa prijateljima i sutra je za mene radni dan, pa neka cijela ova zemlja stoji u mjestu koliko god želi.
Čeka me toliko obaveza da ne znam odakle da krenem, ne smijem gubiti više vremena ni sekund.
Ima još svašta nešto da vam pričam, ali to ću kasnije, ima dana.
Radnih nadam se:))))
Regina
- 18:02 -
četvrtak, 29.12.2011.
Suma-Sumarum
Na kraju godine bi se ipak trebala podvući crta i vidjeti gdje si stigao i kud ideš dalje u narednoj godini.
Ovu godinu ću pamtiti kao zaista prelomnu za podvlačenje nekih konačnih debelih crvenih linija u svom životu preko kojih više nikad niko neće moći preći ni pod kakvim okolnostima.
Kao prvo i najvažnije, nikad više u životu neću ući u poslovno partnerstvo.
Tu je stavljena tačka jednom za sva vremena.
Nikad više, potpisujem ovo i podvlačim.
Mogu imati poslovne koopernate, to može, ali partnera u poslu sa kojim dijelim profit, nikad.
U buduće ću uvijek raditi sama, misliti isključivo svojom glavom, i ako padnem sama sam si kriva.
Prije par dana mi je jedna dobronamjerna ruka dodala kameru i rekla da pogledam neke snimke.
Nisu to bili snimci eksplicitnog sadržaja, to su bili snimci na kojima je moj bivši poslovni parner u određenim okolnostima koje neću iznositi ovdje na blogu.
Kad sam to vidjela i shvatila šta se sve bezočno radilo iza mojih leđa i na šta su ljudi spremni, bez grama obraza, poštovanja, ljudskosti, moralne i poslovne etike, a sve zarad novca i profita i kad sam pogledala datume tih snimaka, rekla sam samoj sebi:" E, ovo je potvrdilo konačno sve tvoje sumnje sa kakvim si čovjekom imala posla."
Samo mogu dragom bogu da se zahvaljujem svaki dan što ga je maknuo iz moje firme i što više nikad neću morti da slušam njegove trijade, da sjedim za istim stolom sa njim, da se nerviram i blamiram.
Nikad više.
Druga veoma važna stvar koju sam naučila, jeste da u ime ljubavi možete "grešno posrnuti" to je normalno i to se svima dešava, ali položiti obraz kod veoma bitnih ljudi u vašem životu, garantovati za nekoga, stati ispred lika i djela Voljenog, staviti svoj kredibilitet i ugled na raspolaganje, a sve sa ciljem da Voljenom obezbijedite posao, napredak, prosperitet, preporuku, nikad više.
Imala sam prije dva dana, baš iz tih razloga što sam kao budala blentava garantovala jednoj veoma uglednoj firmi da je moj Bivši bogom dan da im bude "capo ti tutti" na nekom izuzetno važnom projektu, takav nasjec, takav problem na milionitu potenciju, da mi je nervni sistem htio eksplodirati.
Trebalo je objasniti ljudima koji su nakon 8 mjeseci pregovaranja konačno dobili taj važni posao, da je moja "garancija" isparila, da nije tu, da cijeli posao može da pođe u kurac krasni jer se meni vjerovalo, a ja vjerovala njemu.
Ipak se to nekako sredilo, na svu sreću, ali ja sam bila van sebe od mogućnosti svih potencijalnih problema, i osobnog blama zbog situacije u kojoj sam se našla vodeći se čistim srcem i da "pomognem".
E to više nikad nikome.
Svaka čast svakome, ali ja više ne vjerujem nikome.
Svako neka gradi svoje osobne kontakte kako zna i umije, a mene samo neka zaobiđu u širokom luku kad su te stvari u pitanju.
I onda sam otišla jučer u poresku upravu i rekla "brišite obojicu što dalje od mog imena, od firme, ne zanima me kako ćete to uraditi, samo brišite njihova imena."
Oni mi kažu:"Pa mi znate ne možemo to tako, pa moraju oni biti osobno prisutni i bla, bla bla..."
Onda sam se pozvala na vlastiti zakon "ja sam gazda u ovoj priči" i rekla im:" Ma brišite ih iste sekunde. Manite me vaših prava i pravila, mičite tu dvojicu što dalje od moje firme, na moju odgovornost,."
I izbrisaše ih.
Fala im.
Nakon toga sam ih obojicu bacila u crnu rupu svog zaborava i kliknula opciju "delete".
Ne sekirajte se, Regina može da zaboravi neke stvari za medalju.
A ovdje će pasti zaborav za olimpijsku medalju.
Treće, takođe jako važno je moj odnos sa kooperantima, odnosno ljudima sa kojima sarađujem.
Ja sam poznata po tome da lako pravim pare, uvijek sam ih znala praviti i ko sarađuje sa mnom zna da će imati koristi od toga na prvom mjestu, i da će sve biti dogovoreno ispoštovano u dan, da isplate nikad ne kasne itd.
Zato mnogi i sarađuju sa mnom.
Ali, ljudi kad to vide, malo se opuste, lako se naviknu na dobre stvari i onda kreće jedno ponašanje koja ja ne trpim, a ono se zove " podrazumijevanje".
Kao da se podrazumijeva da to sve tako treba ići podmazano, kao da se podrazumijeva da će sve biti u minut, sat i dan itd, i oni velikom većinom to uzimaju zdravo za gotovo.
A to mi se ne sviđa jer se tu pojavljuje glavni problem a to je "odsustvo poštovanja".
Naime, uopšte se ne podrazumijeva da u ovakvim vremenima i to na Balkanu imate nekog sa kojim sarađujete tako lako i tako profitabilno. I to mora mnogo više da se cijeni, mora baš, baš da se cijeni.
Nakon uspješno odrađene sezone, i masu zarađenih para, vidjela sam da je taj odnos po meni postao malo uvredljiv.
A onda sam sjela i krenula od jednog do drugog kooperanta i rekla im sve šta mislim.
Očitala sam im bukvicu svima i rekla da više "podrazumijevan" odnos neću tolerisati i da će malo više morati da cijene ovo što im ja radim.
Ok, imam i ja veliki profit od svega toga, ali novac nije toliki motiv, ja ću ga napraviti uvijek, ali ću to raditi isključivo sa ljudima koji jako znaju da cijene neke stvari i koji će me morati veoma poštovati zbog odnosa koji je besprijekoran.
Imala sam sve argumente u rukama, velike cifre koje su vrištale sa papira su bile sasvim dovoljne da riječ ne porgovore, tako da je bilo i crvenila u licu sa njihove strane, bilo je i "izvini", bilo je to kvalitetno prevaspitavanje.
Sad znaju da ja više neću tolerisati masu toga s njihove strane i da ćemo narednu godinu odraditi drugačije, nadam se bolje i uspješnije.
Četvrto, što mi je takođe važno, jeste odnos u privatno-ljubavnoj vezi koji više nikad neće biti bezuslovan i definitivan.
Ne samo što će uvijek biti blaga distanca (o tome sam pisala u prošlom postu) nego više nijedan muškarac neće biti konačna veličina u mom životu.
Svaki partner, pa taman sa njim imala troje djece, će biti zamjenjiv u roku jedne sekunde samo ako nanjušim da mi nešto radi iza leđa ili da me pravi budalom.
Tu neću više imati milosti.
Ja sam bila tolerantni kreten koji nikad nije špijunirao e-mailove, telefone, čačkao po privatnosti osobe kojoj sam poklonila srce, bila sam po to pitanju cool, i pojela govno.
Da sam znala za neke stvari, da mi je samo jednom crv sumnje proradio i da sam vidjela na koji način se igra "igra" , mislim da bi ga lično spakovala u jedan kofer i lansirala odakle je i došao.
Sad znam da čim osjetim i najmanju naznaku da nešto nije u redu, momentalno palim alarm i provjeravam sve.
Neću čekati da to uradim na "after partiju" kad je sve gotovo i da se ponovo dovodim u stanje u kojem sam bila lupajući glavu kad, kako, zašto, zbog čega, čemu, komu itd.
Nikad više neću dopustiti nekome da mi se brutalno "posere" na život.
To ni u ludilu sebi više neću dopustiti.
I konačno, shvatila sam da sam da vodim jedan fantastičan život, na koji mogu biti jako ponosna.
Imam rijetku kombinaciju dva posla od kojeg je jedan baziran na kreativnosti, mojoj osobnoj darovitosti kao dizajnera i osjećaju pravljenja lijepe odjeće, a s druge strane imam cijeli svijet "na dlanu", na hiljade i hiljade mladih ljudi iz cijelog svijeta dolazi kod mene i tu ne može biti nezanimljivo nikad.
Imamo kombinaciju kreativne introvertnosti u jedoj firmi i jednako tako kreativne esktrovertnosti u drugoj firmi.
Imam krasne prihode, mogu da putujem gdje god poželim i koliko želim, imam jednostavno slobodu da radim što god mi je volja i za ovaj status sam se borila punih 25 godina.
Osjećam se najiskrenije sretnom što sam ostvarila svoj cilj.
Meni je bitno da zračim iznutra, da mogu sebe mirno da pogledam u ogledalo jer znam da sam na ovom putu dala 100% sebe, nikoga nisam zajebala, materijalno oštetila, nikome nisam pružala lažna obećanja, nikome ništa iza leđa nisam radila, uvijek gledala u lice u svakoj situaciji, niti je ko zbog mene suzu pustio.
Bila sam maksimalno korektna i maksimalno fer prema svim ljudima na tom dugom putu.
I zato mi se ovako vratilo kako mi se vratilo.
I to tako treba biti.
U narednu godinu idem mirne glave, čiste savjesti i radoznala kao dijete "šta me čeka iza ugla".
Sad me već sva ta životna nepredvidljivost zabavlja i raduje.
Mislim da ću najiskrenije uživati u svakom danu 2012. godine.
Žena Zmaj u Godini Zmaja:)
Biće savršeno.
Sve najbolje i vama u narednoj godini, želi vam
Regina
- 13:21 -
ponedjeljak, 26.12.2011.
Popravni ispit
Na popravni ispit zvani "životna lekcija" nisam trebala dugo čekati. Moje prognoze su bile da ću u sličnoj situaciji biti za par godina, a ne za par mjeseci, no tu sam gdje sam.
Pa da čujete šta se zbilo....znam da ste radoznali
Dakle, u pitanju je moj Sadašnji.
Da ga malo bolje predstavim.
Sadašnji je definitivno "komad". Komad je i bio kad sam ga upoznala prije 5 godina, komad je i sad.
Zemlja porijekla "komada" je Hrvatska. 
Hoće mene ovi Hrvati pa to je nevjerovatno...
U stvari, ovo je jako lijep primjerak iz Lijepe Vaše, samo vi nama šaljite što više ovakvih, da ne kažete da je uvijek "za baksuz" kao što je bio prethodni.
Komad ima 36 godina.
Ili kao što reče poznata novinarka Luna Lu koja je moje godište:" Moram priznati da je berba godišta '75 izvanredna:"
Slažem se u potpunosti. 
Njegova najveća vrlina je urednost, jako je vrijedan, odgovoran i ima fantastičnu radnu disciplinu.
Najveći porok su mu cigarete (tu smo isti).
Muzički ukus imamo isti, elektronska muzika na prvom mjestu, ali to mi je odavno poznato jer kad smo se družili u početku išli smo po raznim partijima, tako da znam šta voli da sluša.
Mrzi tubo folk i seljanu svake vrste (to smo isti).
Bračno stanje: razveden, dvoje djece ( ovo mi je prvi put da izlazim sa nekim ko ima djecu iza sebe)
Trenutno stanje: ludo zaljubljen u mene 
Njegova posljednja duga veza (dvogodišnja) je bila prije 6 godina.
Moja posljednja duga veza (dvogodišnja) je bila prije 60 dana.
Baš smo se našli 
I sad dolazimo do suštine ovog posta.
Iako je sve izgledalo da ovo neće uspjeti jer sam ja bila isuviše odsutna fizički i psihički, i isuviše ranjena da bi nekom ukazala povjerenje tek tako, ipak je njegova upornost učinila svoje.
Nekad sam ja bila luda za njim, koljena bi mi se oduzimala kad bi ga vidjela, sad je igrom slučaja obrnuto, sad je on lud za mnom, a ja sam još uvijek čvrsto na zemlji.
To je sasvim razumljivo i on je potpuno svjestan svega. Tu nije problem.
Meni nije baš najjasnije čim sam ja to proizvela u njemu jer sam definitivno bila posljednja osoba na planeti koja bi 15 dana nakon prekida sa Bivšim zavodila neke nove muškarce, to niti mi je bila potreba, ni naum, ni cilj.
Tako da ne mogu reći da je bilo ikakvog posebnog napora sa moje strane, no valjda činjenica da sam slobodna i da je dobio priliku da popravi i izgradi na novo ono što smo imali prije, kod njega je odigralo ključnu ulogu.
Ipak nismo krenuli od početka, imali smo neku priču iza sebe, koju smo samo nastavili graditi.
Utoliko lakše, jer budite sigurni, ne bi imala živaca da sad krenem sa nekim baš od nule, od pravog početka.
To je bila olakotna okolnost u ovom slučaju.
I tako, izlazak za izlaskom, ne previše često ali u sasvim prihvatljivom ritmu, plus svakodnevno kratko viđanje, meni je bilo tek zagrijavanje za "možda uspijemo" dok je on na to gledao sasvim drugačije.
I na kraju se zaista neskriveno zaljubio.
Mislila sam da neke stvari neću moći doživjeti ponovo, da ću biti voljena ali ne na način na koji sam bila voljena i obožavana žena u prethodnoj vezi, no Sadašnji je to sve te granice ljubavi pomjerio još više.
Takvu predaju nisam vidjela niti iskusila do sada u svom životu.
Nevjerovatno.
Da mi nije ove glave koja je resetovana, i da sam bez nužno neophodnog ožiljka iz prethodne veze, mislim da bi glavu izgubila kao na ruletu za ovim momkom.
Ma bilo bi dovoljno samo da ga pogledam i da sam automatski kod "Branka Kockice u emisiji" a kamo li bilo šta drugo.
No, sad je sve sasvim drugačije.
I tako on meni jučer lijepo kaže: " Regina, ja ne mogu da vjerujem koliko sam tebe pogrešno procijenio. Uvijek si mi izgledala neskoncentrisana, glave na sto strana, stalno okružena gomilom svijeta, nemirna, ali ti si sasvim nešto drugo. Ja stvarno nisam znao da si ti takva."
Pomislim u sebi: "I prethodni je rekao da nije znao da sam takva, ali u drugom kontkestu. O Bože, ima li iko da me može skužiti iz prve?"
Pa onda nastavi:" Regina, ja stvarno želim život sa tobom. Mene djevojke ne zanimaju, to je sve tako predvidljivo i to me ne zanima, ali sa tobom hoću sve i do kraja. Hoću da budeš dio moje priče, restoran koji otvaram hoću da ti budeš dio toga, hoću da smo zajedno, da putujemo, da živimo zajedno...hoću tebe."
I evo ga!
Tras, tras!
Popravni ispit.
Ista stvar se desila kao i prije dvije godine. Čak i jednakom brzinom.
S tom razlikom što sam prije dvije godine na oprilike iste izgovorene rečenice širom otvorila vrata svog života sa ogromnim osmijehom, smatrajući da treba Zaljubljenog samo držim za riječ i da je samo izgovoreno dovoljno da kažem "da, ljubavi moja, s tobom do kraja."
Upitala sam se u sekundi: "Regina, hoćeš li i sad dati ključeve od stana, ključeve od posla, dati mu posao i to da bira šta će da radi, završavati mu dozvole i papire, boriti se za njega, kuvati mu, udovoljavati na sto načina, da bi ti se na kraju zahvalio kako ti se zahvalio, ostavio ključeve na vjetrobranu auta? Ha, Regice, pametnice, šta ćeš sad? Pogledaj ovog svog "komada" koji gori pored tebe, serviran na tacni, pa mu reci hoćeš li ili nećeš?"
I onda sam rekla u sebi: "Hvala mom srcu što je biralo prošli put, biralo je što je biralo i izabralo, a to što je fulilo, je klasika kad su kardiovaskularni izbori u pitanju.
Sad ćemo ipak malo da upalimo i drugi organ, a to je mozak. Ako već nešto treba da počne, logično bi bilo i da traje, a meni se stvarno kroz istu stvar ne prolazi dvaput."
Pogledam ja njega i onda mu kažem sljedeće: "Slušaj...da li je tebi jasno gdje sam bila i sa kim sam bila prije samo dva mjeseca? I gdje sam sad, i kako živim sad i sa tobom sam sad. Nadam se da ti je jasno da ni u ludilu ne mogu da predvidim gdje ću biti za naredna dva mjeseca, jer to kod mene ide očigledno tim tempom.
Moj ti je savjet da ako hoćeš da me zadržiš nađeš načina kako ćeš to da izvedeš, moraćeš se jako potruditi jer ja sam previše u pokretu, previše ljudi upoznam godišnje, ne živim konvencionalno i jednostavno, ako ne nađeš načina kako da mi baciš sidro oko noge, mene će brzo odnijeti život na drugu stranu, odvešće me nekud...budi siguran u to."
U slučaju Sadašnjeg ja ću uvijek biti na distanci, nikad totalno uhvatljiva, neće biti nikad više moje predaje od 100% kao prošli put. To više nikad ni nikome neću uraditi. To ne dolazi u obzir.
Najnormalnije ću da guram ovaj svoj ludi život, pun svega i svačega i ko hoće da se priključi meni u cijeloj toj priči, moraće orgoman napor da uradi i ogroman ulog da stavi u vezu.
Nema više mog "hanumisanja" i spuštanja se na nivo koji mi ne pripada.
Ja više neću prstom da mrdnem i pri tome ću uvijek barem jednim prstom biti izvan veze i sa mogućnosti da mogu da je prekinem u svakom trenutku, u slučaju da meni ne bude dobro tu.
Muškarci čak i kad izgube mozak za nekom ženom u stanju su da naprave računicu. Žene kad izgube mozak za nekim muškarcem u stanju su da se ponašaju kao posljednje tuke.
E, ja neću više da budem tuka.
Uglavnom, primio je to k znanju, srećom pa ni on ni ja nismo sms-manijaci, tako da nema dodatne prepiske. Sve je rečeno i sve se zna.
Kako ćemo dalje i na koji način, od njega zavisi.
U slučaju da ga zavolim, a za to će mi trebati vremena, opet ću držati blagu distancu.
To je izgleda jedini način da preživite emotivno u ovim moralno "ljudožderskim" vremenima.
Bilo bi bolje da to nije tako i da smo bezuslovno šekspirovski romatični, ali to su ipak samo knjige...
A sa knjigama i ljubavnim posvetama sam završila jednom za sva vremena.
Vrijeme je da okrenem novi list.
Regina
- 16:37 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 23.12.2011.
Blagdansko izdanje Barcelone i Palma de Mallorce
Evo malo fotkica čisto da vidite i osjetite blagdansko raspoloženje u Barceloni i Palma de Mallorci u ovom trenutku.
Mjere štednje su bile rigorozne ove godine pa se nije puno pretjerivalo sa novogodišnjim ukrasima.
No svejedno, oba grada su prekrasno okićena.
Famozna La Rambla. Trenutno su sniženja takva da preko 50% suvenira koje možte kupiti na toj ulici ne prelazi više od 5 eura. Cijene od samo 1 eura se nalaze na mnogo različitih i zanimljivih artikala.
Tirkiz boja na ukrasima je hit boja ove godine u Barceloni. Inače, to mi je omiljena boja pa sam posebno uživala u dekorcijama.
Božićno drvo na Plaza Catalunya (Trg Katalonije).
Fontane na Plaza Catalunya, drveće je ukrašeno plavim i tirkiznim svjetlom.
Veliko klizalište instalirano na centralnom dijelu Plaza Catalunya.
Demonstranti koji su bili ispred demonstriralli su protiv komercijalizacije trga i njegovog pretvaranja u vašarište.
Klizalište iznutra.
Fešta od tapasa ispred moga stana u Palma de Mallorci.
Ove fešte su počele mjesec dana pred Božić i organizuju se svaku noć.
Stanovništvo is svih dijelova Španije dolazi i pokazuje tradicionalne tapase iz pojedinih krajeva zemlje. Tapasi iz Valensije su mi se najviše dopali. Cijena tapasa na ovim štadovima je jedan euro po tapasu.
U ovom trenutku fešte su organizvane i na Paseo Maritum ( glavni bulevar pored mora) odmah ispred starog grada gdje ima više prostora i za muzičare i ostale zabavljače.
Šetališe Born u Palma de Mallorci.
Born ulica je glavna šetališna ulica u Palmi i ima isto uređenje kao La Rambla u Barceloni, s tim da je znatno manja.
Čak su i slično ukrašene.
Plaza Juan Carlos I u Palmi ( Trg nosi naziv po najznačajnijem kralju Baleara)
Jamie III, glavna ulica na Palmi.
Sretan Božić svima.
Regina
- 18:08 -
četvrtak, 22.12.2011.
Knjiga je stigla...
Knjiga je stigla i u njoj dvije posvete.
Jedna zvanična "mojoj ljubavi", a jedna svojeručna "dio si ove priče..."
I to od čovjeka kojem sam htjela posvetiti cijeli život.
Dobila sam posvetu zauzvrat.
Makar nešto umjesto totalnog muka.
I što je najbolnije od svega ta knjiga vjerovatno nikad ne bi ni stigla.
No ove moje nevjerne Tome koji su mislili da to nije baš tako kako izgleda, i da ipak postoji gram ljudskosti u tom čovjeku, javili su mu se na FB ( nisam ja to tražila od nikoga), i valjda iznenađen ili zbunjen ili da ispadne fin, isti dan kad je pročitao poruku od bivših kolega i prijatelja, šalje meni primjerak, čisto jer se sjetio ili podsjetio da postojim.
To što je knjigu imao u rukama danima prije toga i mogao je poslati znatno ranije, da je htio, želio, mislio...ma, nije važno.
Bila bi iznenađena da je bilo drugačije, ali ovako, nisam.
I tako...
Odlažem je i ne mislim prolaziti kroz 200 stranica bola, i razmišljam da otvorim bocu viskija, pa polako....sve dok mi se ne zacrni pred očima.
A onda da uzmem neku pušku i par šaržera metaka i da se ispucam u nebo, sve dok mi bubnjići ne bi pukli i opet znam da nema metka koji bi ubio ovo u meni.
I što je najgore, ja sam se tom čovjeku zaista obećala za cijeli život i to je prva osoba kojoj sam to rekla i vjerovatno će ostati i jedina.
Da je najgori od svih, da je sve što nije vrijedno ni sjećanja ni suze, ni bola, da nije vrijedan ničega, a kamo li žene kao što sam ja....ipak je i pored svega toga bio jedini izabran.
Svi ostali su bili kilometrima daleko od takve moje odluke, nikad ni blizu takve predaje, niko od njih nije dobio mene u toj mjeri.
Samo on.
I ovaj momak sa kojim sam sada, koji je svjestan situacije, čini sve da me vrati iz te magle nazad, imam nježnosti i pažnje kao nikad, voljena sam najiskrenije i opet kad ga pogledam u te njegove prekrasne oči, znam da je on daleko, daleko, mnogo daleko od svake mogućnosti da mu kažem da želim sa njim do kraja....
Jednom sam to rekla, jednom je srce prepoznalo koga želi na tom dugom putu, i to će ostati tako...
To se neće kod mene promijeniti.
Pa taman ostala od svega samo i posveta.
Regina
- 16:07 -
utorak, 20.12.2011.
Moja druga firma
Odavno mi je jasno da je posao kojim se bavite i način na kojim se bavite svojim poslom, kao i to koliko zarađujete, vaše ogledalo.
Nikad nisam potcjenjivala profesionalnu stranu ličnosti, to mi je jako važno, kako kod mene, tako i kod drugih.
Jer, kao i u svakoj vezi sa ljudima, prijateljskoj, rodbinskoj, ljubavnoj, posao kojim se bavite je dio vaše ličnosti i to vas identifikuje i razlikuje u gomili.
Mislim da sam u dobi od 17 godina odlučila da nikad neću raditi za platu i za radno vrijeme definisano od strane nekog poslodavca od-do.
Moj mentalni sklop to ne bi mogao preživjeti.
Znam da je 90% (ako ne i više) ljudi zaroblejno u takvim životima, no ja se divim svakome ko ujutro može ustati u 7-8, otići na posao, raditi tamo do 4-5, vratiti se kući, čekati platu jednom mjesečno i čekati godišni odmor kao ožeglo sunce.
Nema šanse da bi ja tako mogla živjeti i nema te cijene, nema te plate kojom bi me mogli platiti, nema Boga oca koji bi mi rekao: "Regina, vaš godišnji je dvaput u godini, jednom za Božić i drugi put na ljeto 15 dana."
Zato sam krenula putem kojim se rjeđe ide.
Nikad ni jednog jedinog dana nisam radila u nekoj firmi gdje mi je određena sloboda izbora, kretanja i zarade.
Radila sam samo honorarno za medije, oko 13 godina i to koliko sam htjela i kako sam htjela i otišla sam kad sam htjela.
Meni je pitanje slobodnog načina zarađivanja i slobodnog odlučivanja o vlastitom vremenu pitanje života i smrti.
Ja bi bila živa sahranjena da radim npr. nekoj banci od 9-17 bez obzira na platu, bonuse, bilo šta.
Radila sam 24 sata dnevno na tome samo da taj životni scenario izbjegnem.
Zato sam postala privatnik već u dobi od 23 godine.
Do tada sam se uveliko bavila modom i uz studije vrlo dobro zarađivala, skupljajući neophodna iskustva o poduzetništvu.
Od tog dana do danas sam poduzetnik punih 20 godina, imam dvije firme i recimo da sam "neformalno" otišla u mirovinu 20 godina prije nego što treba.
Izlaskom mog poslovnog partnera iz druge firme ( ne one koja se bavi modom), bukvalno ne moram da radim ništa kao što i ne radim.
Budim se kad hoću, živim kako hoću, putujem kad hoću i gdje hoću, novac stalno pristiže, imam divne ljude koji rade za mene i koji su odlično plaćeni i koji me poštuju do te mjere da me nazovu na telefon samo u situaciji koju ne mogu riješiti bez mog znanja i blagoslova. A to je sad već jako, jako rijetko.
Svoje menadžere obilazim jednom mjesečno ( u svaki grad pojedinačno) i to na 15-20 minuta.
To je sve, i nema greške.
Niti ima problema, niti ima nervoze, niti stresa, sve je "sa anđelima".
Moj bivši poslovni partner je radnike tretirao kao stoku.
Smatrao ih je robljem koje treba maltretirati, uvijek im dugovati barem jednu platu, smatrao je da su naši radnici naši neprijatelji i da uvijek rade kontra nas i spletkario među njima do granica ludila.
To je bio jedan od ključnih razloga što sam vodila dvogodišnju bitku da se raziđem sa njim.
Ja uopšte nisam takav tip osobe, za mene su moji radnici isto kao frendovi, i kad mi kažu "gazdarica" popizdim.
Niti sam ja kakva gazdarica niti se tako osjećam.
Kad je moj poslovni partner konačno predao firmu i nastavio da vodi svoju u kojoj se identično ponaša i krv pije onim ljudima koji rade za njega, ja sam jedva dočekala da prevrnem list.
Kao prvo, bilo ko od mojih radnika može da uzme godišnji kad god mu je volja ( sem sezone), može da ostane na godišnjem oko mjesec dana i duže ako želi, može da uzme novac avansno za te potrebe...jednom riječju može da uzme slobodno vrijeme za svoje potrebe kako god želi i koliko god želi.
Kao drugo, svako od mojih menadžera može da organizuje posao kako god želi, ja im apsolutno više ništa ne govorim. Tek samo neka blaga instrukcija i to je sve.
Mogu da rade kako god misle da treba i da vode posao prema svom iskustvu.
Ja samo pratim rejtinge i finansijske izvještaje i to je dovoljno.
Neki od ljudi koji sad rade za mene nemaju uopšte platu, već je sami određuju.
Potpuno sam izmjenila cijeli sistem rada i to je neka kombinacija "mog načina" i " samo mog načina":)))
Kao prvo, odabrala sam sjajnu ekipu radnika i menadžera koja je izvanredna u svakom pogledu, kao drugo dala sam im apsolutnu slobodu da rade kako god misle da treba uz malu konsultaciju sam mnom.
Smo jedan menadžer koji je zadužen za malo opširniji sektor ima sastanke sa mnom jednom u sedam dana i to je sve.
Kakav je rezultat?
Telefon mi ne zvoni, niko me ne uznemirava banalnostima, sve je na svom mjestu, prometi odlični, svi objekti besprijekorno čisti i uredni, rivjui odlični, sve plate isplaćene bez problema, svi troškovi plaćeni, i što je najvažnije svi smo prijatelji i kao jedna familija. Svi sretni i zadovoljni.
Ja se tu uopšte ne namećem, mene skoro da i nema.
Ako dođem negdje i kad dođem tad se prave kokteli i zezamo se.
Moj sadašnji dečko koji je odradio milion radnih sati za druge, pa je onda otvorio firmu pa radio za sebe, pa nije uspio da se izbori sa svojim poslovnim partnerom ( nisu svi normirani da izađu na kraj sa problemima koje nosi partnerski odnos), kada je vidio kako funcioniše moj objekat u jednom gradu, rekao je da u životu nije vidio takav odnos radnika i vlasnika.
Bio je oduševljen.
Naravno, on je došao na "after party" i pojma nema šta sam ja prošla s bivšim poslovnim partnerom da bi se dovela do tačke da sama odlučujem o svemu.
On zna generalno šta se desilo, ali nikad neće biti u mogućnosti da bude živi svjedok tog pakla. I ne treba biti.
Moj bivši dečko je bio u toj paklenoj poziciji od početka do kraja i što se mene tiče zaslužio je svaki gram ove firme kao i ja, no to što je on to odbacio je njegova stvar. U to neću više da se vraćam.
Ja sam dala maksimum da se izborim za našu budućnost i od mene više nego dovoljno.
Moj zadatak ove godine je samo jedan više nego komplikovan projekat koji se tiče brodova, pošto sam proširila posao i na more:))
I pored načelnih dogovora, gdje sam dobila precizne datume plovidbe, od prije par dana mi je rečeno da imam apsolutnu slobodu i da mogu da radim šta hoću na tom polju. Odnosno, da mi je buking neograničen.
To trenutno osim mene, niko u firmi to ne bi znao organizovati i to je moj dio posla za narednu godinu.
U slučaju da to organizujem kako treba, odmah ću palicu tog posla predati jednom menadžeru u ruke i osloboditi se i toga.
Ne zanima me koliko košta zadovoljstvo da ne mislim svojom glavom.
Dovoljno sam mislila za desetoricu godinama.
Nema cijene kojom mogu platiti telefon koji ne zvoni i slobodu da radim šta hoću, kad hoću i s kim hoću.
Bivši radnici koje je moj poslovni partner odveo sve do jednoga u svoju firmu se vraćaju jedan po jedan, kao prijatelji, kao ljudi koji uočavaju ogromnu razliku između toga kako se ja postavljam prema ljudima koji rade za mene i kako to radi on.
Sad se svi družimo, kad mi je bilo najteže bili su uz mene, dolaze u moju firmu, rade bez nadoknade, volontiraju, samo da su tu. Pomažu sadašnjim radnicima, druže se sa njima i postali smo jedna velika porodica sretnih ljudi u kojoj sam ja neko ko to posmatra sa strane sa osmijehom.
Tako treba biti.
To je moje ogledalo.
Ja sam u drugom filmu, kao neko kome toče slavine, a da pri tome ne mora ni da ih odvrće ni da ih zavrće.
Sretna sam jer su svi oni sretni i jer je konačno Zlo otišlo od nas.
Poštovanje koje sam dobila zbog svega toga ne može da se mjeri riječima.
Jučer je bio vrhunac tog fantastičnog ljudskog odnosa među njima.
Moj menadžer u glavnom gradu je jučer imao Krsnu slavu Nikoljdan i bio je sam na vlastitu slavu.
Bivši radnici su uzeli slobodan dan ( nemam pojma kako su to izveli) i došli su do njega sa svim potrebnim namirnicama, spremili mu slavski ručak, slavski kolač, pozvali sve njegove prijatelje i organizovali slavu.
Ja sam bila dirnuta do suza.
Nisam mogla doći zbog ogromnog nevremena, ali sam bila više nego ponosna što smo došli do te tačke da se ne smatramo robovima, neprijateljima, radnicima i vlasnicima nego samo ljudima.
Ne zanimaju me nikakve knjige o organizaciji posla, niti profesorske priče.
Ja radim samo srcem i tako će uvijek biti.
Nikad ne možeš dobiti blagodeti ako gubiš ljude.
Ljudi su uvijek i biće iznad svega.
Novac je tu nebitan.
Regina
- 22:08 -
nedjelja, 18.12.2011.
Sadašnji-nova ljubav:)
Sadašnji se desio relativno brzo nakon što je bivši otišao.
Naravno, sve se zbilo uz gomilu nekih podudarnosti (već se polako brinem imam li ja više ikakvu kontrolu nad svojim životom:) i ovo je ubjedljivo bio najriskantniji ulazak u vezu u mom životu ikad.
Znam da se sve dešava s razlogom i da kad neko ode, neko novi treba doći, da se sve to nekako namjesti, ali srce nije dugme da ga možete gasiti i paliti kad vam je volja.
Sadašnji i ja smo se upoznali prije 5 godina.
To je bio momak sa najljepšim plavim očima koje sam vidjela dotada, lica prekrasnog, markantnog, harizmatičnog
...kako sam u to vrijeme još uvijek padala na plave oči ( to mi je Ahilova peta), znala sam da sam gotova i da sam izgubila bitku sa njim prije nego je i počela.
Družili smo se neko vrijeme, on me je zaista gotivio dok sam postajala sve zaljubljenija i zaljubljenija, nisam si mogla pomoći, previše mi se sviđao. Previše.
Nakon nekoliko mjeseci druženja konačno smo krenuli da izlazimo. Ja sam bila na sedmom nebu, nisam mogla da vjerujem da mi se to dešava.
On je za razliku od mene danima bio napet i nervozan kao pas. Znala sam da ga nešto muči da bi mi na kraju za moj rođendan rekao da odlazi, da napušta grad, da je prodao stan, da se seli u jedan veliki grad u unutrašnjosti i da se više neće vratiti nazad.
Ja sam bila u šoku, a onda sam se počela plakati, gušila sam se u suzama, tražeći da mi objasni zašto se uopšte uvlačio u vezu sa mnom kad je znao da će otići.
Na to pitanje nisam dobila odgovor.
Samo je ćutao.
Bila sam strašno povrijeđena i on je zaista otišao. Tad je imao 31 godinu.
Međutim uskoro su počele najveće ludorije svih vremena u ovom gradu, nema šta se nije dešavalo i on je brzo pao u zaborav.
Vidjela sam ga ovo ljeto prvi put nakon svih tih godina. Tad sam bila sa bivšim.
Uredno se javio oboma, pružio i meni i njemu ruku, rekao da je da radi tu i tu i ako imam vremena da navratim.
Bila sam hladana kao led i samo sam ljubazno klimnula glavom.
I dalje su to te oči, i dalje je to lice, te usne, sve je na svom mjestu kao i prije, samo ja više nisam padala na to.
Promijenila sam se.
Od tog dana sam ga viđala svakodnevno i dok bi vodila goste kroz grad, vidjela sam često kako me prati pogledom, fiksira, traži načina da mu uzvratim bilo šta.
Bila sam ponosna, nisam htjela da reagujem i konačno bila sam bezuslovno odana čovjeku sa kojim sam bila tada.
Shvatila sam da mu je još uvijek stalo do mene i bila sam iznenađena zbog toga.
Nisam očekivala takvu reakciju, kao što nisam očekivala da ću ga više ikad vidjeti.
Prolazili su mjeseci i na kraju mi se desilo nimalo prijantan razlaz i poslovne i privatne prirode, jedna grozna situacija iz koje izlazim sa ogromnom poslovnom pobjedom i isto tako ogromnim privatnim porazom.
Nijemo me ostavlja bivši u trenutku dok sam u poslovnom smislu dobila sve.
To me je bukvalno zaledilo neko vrijeme, pretvorivši u biljku koja vegetira.
Tad je sve to izgledalo kao tunel u kom nema tračka svjetla i iz kojeg možeš izaći samo ako se ne bojiš mraka i opipavaš zidove kao slijepac.
15 dana nakon što sam ipak našla tračak svjetla i nadu da ću nekako moći nastaviti dalje, slučajno nabasam na Sadašnjeg.
Bilo je očigledno da priliku da mi se obrati neće propustiti i ja sam ga pustila da kaže što ima da kaže.
Uglavnom, rekao mi je da se vratio definitivno nazad, razloge odlaska kao i razloge povratka je obrazložio veoma argumentovano, bila je to priča sa glavom i repom, zrela i zaokružena.
Bila sam prijatno iznenađena njegovom promjenom, bila je to definitino druga osoba, a ne ona koju sam upamtila prije. No, moja glava nije imala mjesta za analizu bilo čega u tom trenutku, bila sam suzdržana ali ljubazna.
Razmijenili smo telefone i ja sam pošla za Španiju.
Javila sam mu se tek toliko da zna da sam sretno stigla i ništa više.
Razmišljala sam u Palmi šta da radim, da li da mu dam šansu kad se vratim da me ponovo vidi ili ne, jasno mi je bilo da on mene nikad nije pregrmio, no ja više nisam bila na čisto ni sa čim.
Toliko sam bila povrijeđena od strane bivšeg, a pamteći da me je i Sadašnji svojevremeno povrijedio, sama pomisao da bi me mogao povrijediti ponovo me dovodila do stanja panike.
Nisam nikome mogla vjerovati u tom trenutku, ali isto tako sam znala da neću moći tako dovijeka da živim.
Jednom ću morati napraviti korak i krenuti naprijed.
Vrativši se, sačekala sam par dana, a onda sam mu se javila tek toliko da popijemo piće, kažem mu kako je bilo na putu i to je sve.
Kad smo izašli, bila sam potpuno prazna, u meni nije bilo ničega, nisam mogla da funkcionišem u prisustvu drugog muškarca i shvatila sam da je prerano. To je on jako dobro osjetio, ali je odglumio da je sve u redu.
Mislila sam da je to kraj.
Onda me je nazvao par dana kasnije da se opet vidimo na kratko da bi i to prošlo kao prvi put. Nije išlo. Bila sam na užasnoj distanci.
I konačno zove opet par dana kasnije i moli me da dođem kod njega i da otvoreno popričamo o svemu.
Tad sam dva sata sjedila gladajući ispred sebe i razmišljajući šta da radim.
Znala sam koliko je taj poziv "opasan", da mi može promijeniti život i na dobro i na loše, šta hoće od mene, kud bi htio sa mnom, bila sam puna pitanja bez odgovora i na kraju sam postavila posljednje pitanje samoj sebi.
Ko sam ja da glumim Boga u njegovom životu?
Ako hoće da te vidi, pusti ga neka te vidi.
I došla sam. I onda je sjeo preko puta mene i vratio me 5 godina unazad, odgovoriviši na pitanje zašto je krenuo u vezu sa mnom iako je znao da će morati otići.
Za razliku od mene koja sam zaboravne prirode, on se sjećao svega te noći, te naše posljednje noći kada sam ja plakala, svake rečenice.
A onda se skroz otvorio i iz njega su počele da toče emocije.
Dočekala sam ih zbunjena ali opuštena ( koliko sam mogla), gledajući kako kao madžioničar pretvara tu noć u jedno od najromatičnijih ikad doživljenih u mom životu, gledala sam ponovo muškarca koji je gorio pored mene, ludo zaljubljen, iskren, potpuno drugačiji od onog kakvog ga znam od posljednjeg puta, sve je bilo u eonima bolje, nevjerovatno savršeno veče, bez jedne, jedine greške.
Osjetila sam se ponovo živom pored njega ali ne i dovoljno živom da se zadržim.
Pitala sam ga u zoru da li hoće da se raziđemo ponovo kao prije 5 godina i da ovo savršeno veče pamtimo dok smo živi kao najljepšu uspomenu.
Na to je odgovorio: " Ja ne želim da se više razilazim sa tobom Regina."
Bio je to odgovor na koji sam samo ustala, poljubila ga i izašla. Nisam se osjećala spremnom za tako šta.
Znao je da sad samo od mene sve zavisi.
Ponovo sam otputovala na par dana, nisam mu se javljala, trčala sam na sto strana jurcajući oko svojih poslova, bombardujući glavu bilo čim samo da ne mislim na njega.
A onda sam četvrtog dana smogla snage da ga vidim, otišla sam do njega u lokal, bio je sam i kad me je ugledao, raširo je ruke, zagrlio, digao od zemlje, ljubio, govoreći: "Vratila si se...vratila si se."
Bio je presrećan, i ja sam se konačno nasmješila i osjetila kako se sigurno i polako ljubav vraća u moj život.
A onda sam mu ispričala sve o bivšem, do tada ništa nije znao osim da nisam sa njim.
Rekla sam mu da je na najklizavijem mogućem terenu, da ni sama ne znam kako sam napravila uopšte i ovoliko koraka od silnog straha da ću ponovo biti povrijeđena.
Rekao mi je da ne brinem, da ćemo polako, da će ovog puta biti sve drugačije, jer smo se oboje mnogo promijenili, nismo više one osobe nego što smo bili prije: " Regina, ti si stalno bila okružena ljudima, stalno si bila u društvu, nikad sama, a sad tražiš mjesto gdje možeš sjediti sama...takva nisi bila, promijenila si se na bolje, mnogo na bolje, ti si žena koja ima apsolutno sve...ja sam bio lud, nisam mario za ništa išao sam bilo gdje samo da idem negdje...sad je to sve drugačije...odrasli smo oboje."
Juče je upoznao većinu mojih prijatelja, bilo je to njegovo "zvanično" predstavljanje uz savršenu svjesnost da su ovoga puta sve oči uprte na njega jer svi smo proživjeli agoniju zajedno, svi smo sasvim dovoljno suza prolili da nam ne pada na pamet da više prolazimo kroz isto dvaput.
Čvrst stisak ruke svima je dao, uz riječi da sam ovog puta u sigurnim rukama.
Veče nakon toga je bilo van kategorije, ponovo sam bila obožavana žena i zaista je krasno kad u nekome izazovete takva osjećanja i emocije.
Sa mnom će ići dosta teže, trebaće vremena mom srcu da ga pusti unutra, to je razumljivo, ali on je spreman da čeka.
I divim mu se na neki način što se bori sa svim tim i što mu je najiskrenije stalo do mene.
To je lijepo.
Biti iskreno voljen je najbolje što vam se može desiti i sve dobija drugi smisao.
Osjetila da mi se zglobovi vraćaju u ležišta, da mi se pokreću svi mehanizmi, da se radujem sunčanom danu, da sa opet imam osmijeh na licu, da se ponovo mogu nasmijati od srca.
Uvijek vjerujete u ljubav ma šta vam se desilo.
I vratiće vam se nazad.
Regina
- 23:02 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 16.12.2011.
Bivši
Nakon spoznaje da odskora postoji javni FB profil bivšeg na kom su pažljivo forenzički uklonjeni svi tragovi njegovog dvogodišnjeg bitisanja ovdje, neću više da ćutim.
Reći ću vam istinu, jer joj bez problema mogu pogledati u oči.
U dugom nizu potrage za pravim muškarcem kome bi bila u stanju da kažem da ću ga voljeti do kraja svog života i kome ću se dati i predati bezuslovno, na kraju sam shvatila da mi je samo jedna stvar bila bitna.
Ljudska dobrota i izgrađen karakter.
Mogao je biti bilo ko, stariji, mlađi, bilo kakvog imovinskog stanja, bilo kakve naobrazbe, bilo kakvog izgleda, na moj izbor više ništa nije uticalo osim suštinske osobine da moj izabranik, suputnik treba imati prave vrijednosti kao čovjek, duboko iznutra, sve ostalo izvana kod mene više nije pilo vodu.
Bila sam ubijeđena da sam to našla i da mi je Bog dao ono što sam zaista i tražila: normalnog, kvalitetnog, vrijednog, skromnog i dobrog momka..
Do tada sam znala da se sve u životu može odglumiti, da namotirane klinke glume dobre ribe odjećom kupljenom kod Kineza u nadi da će naći sponzora, da frajeri iz džipova glume poslovne ljude pokušavajući da prevare sve što stignu, da banke varaju klijente, da političari svojim floskulama varaju narod, da su reklame prevara, da je televizija prevara, da je cijeli sistem baziran na prevari i da je gotovo sve u šta pogledaš ili se okreneš oko sebe gomila laži.
Nisam htjela da živim tako i ako ništa drugo ona meni najbliža grupa ljudi je trebala biti mentalno zdrava, iskrena, poštena, vrijedna, karakterna, dobra, pažljiva, emotivna.
Izabrala sam Njega, nad kojim bi se malo koja žena mojih godina, znanja i uspešnosti okrenula, a kamo li mu dala šansu. Njegova mirnoća i dobrota kojom me je opčinio me je fascinirala.
Odluka je donešena relativno brzo i smatrala sam da je to konačno.
Da za takvog čoveka vrijedi živjeti, ukrstiti puteve, disati kao jedno.
Tada ne znajući da se čak i dobrota kao karakterna osobina može savršeno odglumiti, da je to fasada kao i svaka druga, kao make up koju glumac stavi na lice.
Bolno otrežnjenje je uslijedilo skoro, poslije par godina suživota, kad sam shvatila u kakvoj sam zamci bila, koliko sam bezuslovno vjerovala i dala sebe čovjeku koji se pokazao kao moralna bijeda, karakterna nula, licemjeran i samoživ do bola.
Sve u šta sam vjerovala i šta sam dizala na prijedastal kod njega je bila gluma i obična laž.
Osjećala sam se i još uvijek se osjećam tako poraženom jer mi je izbijen zadnji adut iz ruku.
Pa ako oni za koje mislimo da su čovječni i normalni ovo rade, da li to znači da trebamo supružnike tražiti po zatvorima, među kriminalcima i ubicama jer ćemo tako makar znati na čemu smo?!
Cijela stvar s njegove strane je odglumljena do perfekcije, i to tako majstorski da ja nisam mogla ništa naslutiti niti primjetiti kao niko iz moje okoline.
Da sam otišla u banku da pozjamim 5 jebenih eura tražili bi veću garanciju nego što sam ja tražila ikakvu garanciju od njega kad sam širom otvorila vrata svog života i pustila ga unutra.
U ime i zbog ljubavi čovjek sve treba da uradi i tu je predaja bezuslovna, nema kompromisa ni vaganja, i ja sam na tom talasu ljubavi dala 500 posto sebe sve do posljednjeg dana.
Sad kad znam sve, kad mi je sve savršeno jasno jer sam našla način da pogledam šta se dešavalo iza mojih leđa, i kad vidim tu količinu mizerije s njegove strane, shvatila sam da zapravo bila žrtva grozne psihološke manipulacije.
Jezive.
Ovo je gore od preljuba, jer preljuba nije bilo.
Njegov odlazak koji je bio planski pripreman i sprovođen mjesecima je zapravo vrhunac njegovog bolesnog karaktera, onog kakav zaista jeste, a ne kakav sam ja mislila da jeste. Smješkajući nam se svima u lice, glumeći požrtvovanog i dobrog radnika, momka, prijatelja, u šta smo smi svi na čelu sa mnom čvrsto vjerovali i hvalili ga svuda i kovali u zvijezde, on je istovremeno slao poruke i mailove frendovima kući ismijavajući sve ovo, praveći sprdnju od naših života i praveći nas sve kolektivno budalama i iskorištavajući nas bezočno.
Hladnokrvno je uzeo je novac od sezone i onda kad je odradio posljednji radni dan pokupio se pošao ostavivši jednu cedulju, zakačenu na vjetrobranu auta.
Otišao je kao da se mi ovdje nikad nismo desili.
Ali mi se JESMO desili.
Itekako smo se desili, još uvijek postojimo i znamo pravu istinu.
Svijet je mali, i sve se zna.
Ne postoji gumica za ljude ma koliko se neko potrudio da to izmisli.
Posljedice su bile ni malo naivne.
Kao prvo kolektivni šok od spoznaje da je ON taj koji bi bio u stanju napraviti tako nešto, da je to uradio onaj “dobri i osjećajni momak”, pa nevjerica da je to moguće, pa konačno suočavanje da je to stvarno moguće i konačno otrežnjenje sa ogromnim pitanjem iznad naših glava:
“Kome nakon ovoga više vjerovati?”
Bio je to stravični reset najmanje 20-ak ljudi na čelu sa mnom koji su jednako kao i ja vjerovali da bolju osobu od njega ovaj grad odavno nije vidio.
Dobili smo kao znak zahvalnosti na svu ljubav koja mu je data, poštovanje sredine, dignitet i krasan posao, da nam se svima posere na živote.
Eto to je napravio “dobri dečko”, glumeći Boga u tuđim životima.
Jedino što je bilo iskreno jeste što me je iskreno volio dok me je volio.
Bolje da nije.
Bolje da se nikad nismo sreli, da nikad nije okrenuo moj broj, niti došao.
Samo neka ode što dalje u daleku tutnjavinu i svoje laži prosipa nekom drugom, unaprijed žaleći sve one koji će na tom putu biti trajno žigosani kao što smo i mi.
Biće teško ponovo nekome ukazati povjerenje, biće mnogo opreza, biće frke, i straha da se ponovo ne desi isto, ali u dobro ću i dalje vjerovati i opet bezuslovno za ljubav sve učiniti.
Ostaću ono što jesam i ponosna sam na to.
Regina
- 17:11 -
utorak, 13.12.2011.
Uspjeti u Španiji
Obećala sam sebi, a i vama da više neću praviti pauze u pisanju od godinu, dve iako mi je ritam ponovo postao ubitačan, ne samo zbog posla ( to je najmanji problem) nego zbog svih ovih silnih druženja, prijatelja, izlazaka, zabava, nove ljubavi, putovanjem u drugu zemlju, vraćanjem u prvu, pa opet nazad u drugu...ma sve se odvija tolikom brzinom i ponovo sam se vratila u svoju staru kožu.
Blistam.
Današnji dan sigurno dugo zaboraviti neću, prekrasno, preromantično, predivno...sretna, ispunjena i kao žena i kao osoba koje je napravila zaista velike pomake u svom životu za nevjerovatno kratko vrijeme.
Iz totalnog knock downa od prije 2 mjeseca, digla sam se nekim čudom na noge, nekim miligramom preostale snage , i ovom svojom ludom, ali pametnom glavom odradila par ključnih poteza koji su mi ponovo dali stabilnost, usmjerenje i što je najvažnije vratili mi osmijeh na lice.
Jer bez osmijeha ne želim da postojim.
Idemo redom.
Ono što me je naravno katapultiralo u ovu brzinu jeste šansa da izvozim svoje modele u Španiju. Dobila sam butik u Palma de Mallorci, i generalno zastupništvo za cijelu Šaniju i mogućnost da pokažem šta znam.
Ja sam dobar dizajner, kvalitetno radim svoj posao, znam ga suštinski i praktično, na hiljade i hiljade zadovoljnih kupaca i decenije rada samo su potvrda da to što radim vrijedi.
No, taštinu svijeta mode sam uvijek prezirala, izbjegavala sam svaku vrstu modnog nametanja, isticanja, takmičenja, prezentirala sam se samo onoliko koliko moram, koliko je bilo nužno neophodno i ništa preko toga.
Ne mogu sebi da dopustim da o mom radu donose sudovi neki Modni Mačci, Fashion Gurui, kojekakvi novinari koji ne znaju konac uvući u mašinu za šivanje a kamo li da sude o nečijim šavovima i krojevima, niti da me brine koji će kvazi-vip da mi sjedi u prvom redu modne revije, koje televizije i novine će da me slikaju, i koje će turbo folk seljanke ili neka druga estradna bagra tražiti da im radim haljine za džabe da bi me reklamirale.
Ja sam sebe izgradila kao dizajnera samostalno bez ičijeg uticaja, držeći se stvarne potrebe žena, njihove stvarne građe, potpuno ignorišući manekensku anoreksičnu histeriju , uvijek se držala lijepoga kao osnove, nikad koketirala sa ružnoćom i detaljem više.
Na kraju sam razvila jedinstven stil visoke elegancije, savršeno nosivih modela ( npr. ne koristim standradne konfekcijske veličine, već imam svoje vlastite mjere), i to me je ustoličilo ovdje i dalo mi sigurnost i kapital za neke druge projekte i poslove kojima sam se bavila i kojim se trenutno bavim mimo mode.
No, u svom selu je lako biti prvi, i često ne znate gdje vi zaista kotirate dok se ne suočite sa nekim drugim geografskim širinama, i gradovima koji mogu da ponude gotovo sve što želite da imate, da kupite, da posjedujete.
Gdje je gotovo svaka rupa izbora popunjena, gdje je svaka topla voda otkrivena, i gdje je zasićenost robom svake vrste na tankoj ivici koketiranja sa prezasićenosti.
Čak i pored takvog "rajskog izbora" ono što ja radim ne postoji.
Prevrnuli smo svaki ćošak Mallorce i Barselone, nigdje ništa slično, čak ni približno mojim modelima nismo našli.
Njemica koja je godinama bila internacionalni direktor prodaje za marke kao što je Escada, Chanel, Prada, itd za tržište SAD-a, reagovala je mometalno i tražila da me ona lično zastupa, dajući mi odmah prostor da se dokažem i naravno rok do kojeg mora sve biti gotova prva kolecija.
Uglavnom, imam 60 dana da to sve završim, što je sasvim dovoljno vremena.
Sad sam se vratila u MNE da nabavim materijale, odredim modele i uradim koleciju, a onda nazad put Španije.
Iako na Balkanu nije omiljen sport govoriti o uspjesima, jer provociraju one koji stalno kukaju i kojima su uvijek neki drugi krivi za stanje-sranje u životu, iako su mi svi govorili "pazi Regina, glava koja najviše štrči prva se sječe", iako je bukvalno došlo do tačke da nikom više ne smiješ ništa reći, da ispod svakog glasa otvaraš firme i razvijaš poslove samo da se ne priča puno o tome i da se " na zlo ne okrene jer ljudi su puni ljubomore" iako mi je čak i osoba u koju sam bezgranično vjerovala priču o uspjehu nazvala "hvalisanjem" ...e, pa znate šta, zaboli me peta za sve to.
Ovaj post je namjenjen onima kojima je tuđi uspjeh svjetionik da ipak ako gradiš svoj put, možeš daleko dogurati.
Sve je moguće ako vjerujete u sebe mada ćete na tom putu imati mnoga iskušenja, od kojih neka neće biti ni malo laka, možda čak i traumatična i bolna, ali istrajte.
Na kraju ćete ipak uspjeti.
Bog voli hrabre i uporne.
Ekipa koja je ostala u prelijepoj Palmi da me čeka je fantastična, ali jednako fantastična je i ekipa koja me je dočekala ovdje.
A među njima i neko veoma poseban...no, o tome sljedeći put.
Regina
- 16:21 -
subota, 03.12.2011.
Stvarni život na Palmi...
Vjerovali ili ne, Palma de Mallorca, grad do kojeg možete doći samo brodom ili avionom, ima 18 miliona turista godišnje.
To je misaona imenica za bilo kojeg našeg turističog djelatnika i ministra turizma, nedokučiva domaća zadaća za bilo kog od njih.
Takav rezultat nijedan grad u Hrvatskoj niti u CG nikad neće postići, pa taman imali 50 a ne 5 nacionalnih parkova i najljepšu obalu na Jadranu i 10 Dubrovnika, Kotora, Istri, Splita, Hvarova....svi zajedno samo mogu da pljunu pod prozor turističkom gigantu kakav je otok Mallorca s Palmom kao centrom turizma.
Kako su to oni postigli?
Odgovor je jednostavan,
Postigli su to cijenama.
Palma je nevjerovatno jeftin grad.
A pri tome je najskuplja od svih ostalih gradova na Mallorci.
Ko god da je planirao "održivi razvoj" ovdje, dobro je to isplanirao.
Kao prvo i prvo, ljudi koji žive na Plami su miljama daleko od bilo koje vrste uobraženosti i nabeđenosti da su bogom dani što žive tu.
To je jedan opušten i miran svijet koji se ne isfurava nikakvim statusnim simbolima i nisu bahati.
Imaju besprijekornu disciplinu u saobraćaju, ne jurcaju kroz crveno, ne trube, poštuju pješake i bicikliste, ne pretiču gdje se ne smije i ogromna većina njih vozi auta srednje klase.
Ovde nema seljačina koje pokupe pare od sezone, kupe džipa da bi glumili ludilo.
Ovdje nema zlatnih kajli, izbrijanih glava, dizelaša, mafijaša, silikonskih sponzoruša, ratnih profitera i turbo folka.
Ovdje nema našeg balkanskog "ekspresionizma".
Normalnost, diskrecija, nenametljivost, opuštenost i više nego ugodan stil života su ordenja sa kojima se svaki stanovnik Palme može okititi i svaka im čast na tome.
Kako sam cijeli život prezirala status izražen novcem, ovdje se osjećam kao riba u vodi.
Da se vratimo cijenama.
Palma ima sve što ima jedan veliki grad: metro, aerodrom, luku, stadion, arenu, operu, teatar, golf terene, milionere i radničku klasu.
Bogati su smješteni u zapadnom dijelu grada, neposredno pored golf terena, na brežuljcima sa puno zelenila gdje su im ušuškane vile, i ako ih vidite na ulici obično voze ona mala kola sa dva sjedala koja koštaju od četvrt miliona eura pa na više.
Ostali svijet, domaće stanovništvo uglavnom figurira centru i zoni oko starog grada, dok je siromašnije stanovništo u istočnom dijelu grada.
Isto tako su poredani i brodovi u luci. Istočnije su manje jedrilice i čamci, na krajnjem zapadu luke su mega jahte.
No, to je samo fiktivna podjela slojeva, čisto da se zna ko je gde.
Ali, to ne znači da ćete u zapadnom dijelu platiti nešto 5 puta više nego u nekoj uličici istočno od stadiona gdje žive Peuanci, Čileanci, Kolumbijci i i gdje suše veš na prozorima kao u našim "metropolama".
Raspon cijena je manje više svuda isti prije ili kasnije ćete morati prihvatiti činjenicu da je kilogram narandži 78 centi, paradajza ( rajčice) 90 centi i to u prosincu mjesecu. Paradajz nije 90 centi u CG ni kad mu je sezona u sred ljeta.
Nigdje nisam vidjela kilograme voća ili povrća od 3-4 eura što je u našim merkatorima, billama, maxovima, kerumima i konzumima "normalna" cijena.
Sva ostala hrana je neuopredivo jeftinija od naše.
Odjeća, obuća i potrepštine za kuću su toliko jeftine, da ako imate ovisnost o shoppingu, bolje ne dolazite ovdje.
Ja sam se jedva suzdržavala.
Izgovor je bio da kupim poklone, a onda sam počela da se gubim od ponude i cijena.
Čizme koje kod nas ne bi mogli naći ispod 100 eura ni poslije 3 kruga sniženja, ovdje su 50 eura, mada fantastične čizme možete kupiti i za 25-30 eura. Cipele su isto tako jeftine.
Kožne torbe 15-16 eura, maksimum 20, a o odjeći neću ni da govorim.
Bez ikakvih problema u prodavnicama na glavnoj ulici možete kupiti džins za 2,99 ili dolčevitu za iste pare.
U kafićima je tek posebna priča. Pivo je 2 eura, a kokteli od 3-5.
Mojito koktel možete naći bez problema za 3,5 eura manje-više svuda.
U CG je taj koktel 7 eura.
Toče vam duplo više alkohola ako tražite kratka pića i to je opet jeftinije.
Specijalne ponude su u svakom kafiću tako da 5 piva možete platiti 5 eura u pabovima do 8 sati uveče.
Ful meni u restoranima je od 8-12 eura ( normalnim restoranima), veliki sendviči sa inćunima 2,75 eura.
Maksimalna cijena sendviča je 3,75 koliko je otprilike i giros odnosno kebab.
Karta gradskog busa je 1, 25 eura. Ulaznice za muzeje, katedralu, tvrđavu od 2,5-4 eura.
Bolje da ne nabrajam kolike su drakonske razlike u cijenama.
Sve je toliko povoljno i toliko pristupačno da nema šanse da vam novac ostane u džepovima.
Samo je pitanje gdje i kako će te ga potrošiti.
Pričam sinoć sa jednim svojim drugom koji je ovdje godinama, šta biva u sezoni sa ovim cijenama, da li ih povećavaju, na šta mi on odgovara: " Ne, nego ih još i spuste. Ovdje ima toliko turista i ljudi toliko troše, da nema nikakvog razloga da podižu cijene, svi ovdje fantastično zarađuju od turizma i zato svi hoće da žive ili da dođu na Palmu jer je tako jeftina."
I tako se dođe do cifre od 18 miliona turista godišnje.
Ok, u pitanju jeste masovni turizam, ali ja ne vidim nigdje oko sebe ni jednu jedinu posljedicu te odluke.
Čak šta više, kad vidim onaj "elitni" turizam u Dubrovniku, sa onim bezobraznim cijenama smještaja, hrane i pića, ovaj masovni na Plami je izmislio svijet za sve njih.
Cijena rada radnika u kafiću ili u butiku je 10 eura sat, što znači da je dnevnica 80 eura.
Najjniža plata je 1200 eura i to za ljude koji ne rade puno radno vrijeme.
Dobiti posao nije lako jer svi traže da poznajete nekoliko jezika tečno, a konkurencija je ogromna. No, vjerujem da se upornost i ovdje isplati kao i svuda.
Ako ste pak ljubitelj duvke-travke, moj vam je savjet ne dolazite vamo:))
Ne samo što je legalno uzgajati marihuanu za svoje potrebe ( do 3 stabljike, ne više od 1,5 metara), nego je krajnje legalno duvati na sred ulice ili imati pri sebi količinu marihuane od par grama za svoje vlastite potrebe.
Svuda možete naći krasne kataloge sa sjemenima marihuane, svih mogućih vrsta i podvrsta koje možete krajnje legalno kupiti i platiti kreditnim karticama ako to želite.
Gram trave vrhunskog kvaliteta je 8 eura, mada se može naći i za 4 eura kao i u Barseloni.
Sjemena su oko 10 eura komad.
Takođe imate i brošure kako da kupite gljive i masu drugih stvari vezano za opijate koji se reklamiraju svuda kao šamponi za kosu.
Ja nisam u tom filmu, ali neki od mojih prijatelja ovde jesu, pa znam ove podatke.
U CG zbog jednog džointa možete završiti 6 mjeseci u zatvoru, a zbog par grama marihuane par godina, tako da sam istraumirana od same pomisli koje su posljedice u slučaju da je neko u mom društvu sa drogom u džepu.
Ovdje je to na samoj granici legalizacije.
Uhapsiće vas samo ako prodajete veće količine i to vjerovatno više zato što ne plaćate porez nego zbog nečeg drugog:))
Stanarine su od 400 eura u stambenim zgradama do 800 za vrhunski dvosoban stan u starom gradu. Tako da stan možete izdavati ljeti pa vratiti dio novca nazad.
I ovdje se puno izdaje na crno kao i kod nas, tako da je to manje više isto.
Ulaz na plaže je besplatan i nema plažnih zakupaca.
O tome brine grad.
Sve u svemu, ovdje nema zime u svakom pogledu:)
Danas je na primjer 20 stepeni.
Ako radite neki normalan posao i sa ovim cijenama života i mogućnosti zarade u sezoni, samo lud čovjek može reći da ovo nije rajsko mjesto na Mediteranu.
Moj lični problem je upravo oko tih niskih cijena, pošto roba koju ja radim nije ni najmanje jeftina i u odnosu na sve ponuđeno biće veoma skupa, ali ne sekiram se ja puno oko toga.
Bez obzira na tu svu kolektivnu jeftinoću, dobar kvalitet i dizajn uvijek ima svoj prolaz do kupca, tako da me to uopšte ne brine.
No, o kolekciji, dizajnu i mom poslu ovdje u sljedećem postu.
Lijep pozdrav svima.
Regina
- 11:50 -
srijeda, 30.11.2011.
Palma de Mallorca, moj novi dom
Ola!
Da mi je samo neko rekao prije tačno mjesec dana da ću započeti novi život u Španiji i to bez osobe sa kojom sam upravo tada vodila život, ne da bi se grohotom nasmijala, nego pomislila da to čak nije ni dobar vic.
Ali...
Tako vam je to u životu. Sve se namjesti, jedno pođe, drugo dođe, da nije bilo onog, ne bi bilo ovog itd. Znate i sami.
Koga intereresuju detalji, neka pročita prethodni post.
Kad sam prvi put došla u Palma de Mallorcu prije 2 godine imala sam strašan osjećaj da ću živjeti jednog dana ovdje.
Grad mi se izuzetno dopao, ne samo zbog toga kako izgleda, već zbog neke energije koja mi je tako odgovarala iste sekunde kad sam sišla s broda.
Cijeli otok je fantastičan, ali Palma je ipak nešto posebno.
No, između poželjeti i biti je velika razlika, kao prvo grad mora da vas pozove sebi, da vas odabere, da vas nekako vrati nazad, da usmjeri svoju energiju prema vama da bi vi dali svoju enegriju mjestu koje vas želi.
Tako je bilo isto sa ovim gradom u kom sam živjela 16 godina.
Gradovi biraju ljude, ljudi ne biraju gradove.
Za razliku od Palme, u Barseloni koja je definitivno grad bez greške, ne bi mogla da živim.
Više puta sam bila u Barseloni i sad sam stvarno obišla grad okolo naokolo, uzduž i poprijeko.
Mogu da joj se vraćam nebrojeno mnogo puta i nikad mi neće dosaditi.
Međutim, takav veličanstven grad sa toliko ingenijalnih umjetničkih dijela i građevina, za moj ukus ima previše ljudi.
Ljudi su apsolutno svuda, bilo da su turisti bilo da su domaći svi su u žurbi, izviru sa svih strana.
Ritam nereda u apsolutnom urbanističkom skladu mi se ni najmanje ne dopada.
U slučaju da želite da iskulirate i da se osamite sjednete na neku čuku da niti koga vidite niti čujete u Barseloni bi to bila nemoguća misija.
Meni to lično ne odgovara.
Nisam taj tip.
Meni je potrebna stijena na kojoj ću da legnem, moje mjesto pod suncem, osama, kombinacija užurbanog i opuštenog, laganiji ritam, nekonvencionalnost života.
Pravila i sistemi me guše. Barselona je savršen sistem pun pravila i ja tu ne mogu biti. To mi je bilo jasno odavno.
Palma je ipak nešto drugo. Ona mi daje to što mi treba.
400 000 stanovika je ipak mnogo manje od 4 miliona koliko ima Barselona, imaš dovoljno zraka da ga udahneš, možeš da iskuliraš gdje god poželiš, da jednako uživaš, i sa ljudima i bez njih.
Možeš biti sam na ulici, što je meni najvažniji osjećaj slobode.
Govorim naravno o dijelu godine kad nije sezona.
Stanujem na Pl. Reina, ( hoće mene ove Regine u životu) što je najstrožiji centar grada, takorekuć epicentar, a butik koji otvaram se nalazi u starom gradu odmah pored katedrale.
Španski jezik ne znam, mada imam susjedu Mariju, sa kojom se sita ispričam svako jutro u caffee baru gdje obje doručkujemo. Ona ne zna riječ engleskog, ja ne znam španski, ali to nam ništa ne smeta u našem jutarnjem ritualu:)))
Moji prijatelji su uglavnom skiperi iz cijelog svijeta koji se upravo prebacuju na Karibe, Južnu Ameriku i Australiju, dok ponovo ne krene sezona jedrenja.
Lokalne ljude tek upoznajem, mada su oni poput onih mojih Crnogoraca, pomalo lijeni, ne bi im ništa falilo da budu ljubazniji, mada su dosta otvoreni, tako da je nekonvecionalnost komunikacije ovdje moguća.
A to puno znači.
Posao ću raditi sa Njemcima, jer samo njima vjerujem.
Oni za to i služe:))
Ovdje ih ima dosta u poduzetnišvu kao i Engleza, ali ako treba da biram između Engleza i Njemca, to će uvijek biti Njemac.
Sezonu neću biti ovdje, jer imam svoju sezonu na prvoj adresi, tako da mi ne trebaju dva ludila u životu. Jedno je sasvim dovoljno:))
Zapravo, biću na dvije adrese za početak, malo Španija, malo Crna Gora, dok se ne uhodam.
A onda ću ići dalje:)
Jednom kad naučite baciti sidro daleko od roditeljskog doma, dalje je sve lako.
Veliki pozdrav svima sa Baleara.
Regina
- 11:31 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
srijeda, 23.11.2011.
Izađi na scenu i bori se...
Nije me bilo par godina ovdje, iz prostog razloga što je ovo neka varijanta opuštenog web dnevnika, a ne dnevni list pun napetih headova.
Ja sam ipak živjela prenapet život sa premalo vremena za analizu istog.
Naime, svi mi živimo kakav takav, ali uslovno rečeno normalan život, misleći da na našim odlukama leži uzrok našeg uzleta i pada, uspjeha i poraza, grešaka i pametnih odluka.
Svi mi mislimo da to od nas zavisi.
Tako bi trebalo biti.
Normalan život ima neke uzlete, pa pauza, pa razočarenja, pa pauza, pa ide neka promjena, pa pauza, pa neka druga promjena i tako lagano se kotrlja godina za godinom.
Nešto se dešava kad mu je vrijeme za to, nešto kasni, nešto porani, ali sve nekako ima svoj zakazani termin. I tako sam ja živjela godinama i godinama prije 24.novembra 2009.
Sav moj život, ma kako bio dinamičan u naletima, zanimljiv ili nezanimljiv, bio je po toj hronometriji krajnje normalan, možda drugačiji ali po ni po čemu suštinski različit od bilo kojeg života koji su ostali ljudi vodili oko mene.
Sve do tog datuma.
A onda sam upala u režiran život.
To mi se nikada do tada nije desilo i nisam znala ni način ni metod kako da se postavim u toj situaciji.
Kad kažem režiran život, pri tome ne mislim da mi je neko određivao šta ću da radim i kako ću da živim, ne mislim na to.
Ja nisam imala problem te vrste. I dalje sam donosila odluke kako sam htjela, ali mi je cijeli život postao fantastično režirana pozorišna predstava, čist teatar, sa svim elementima komedije, drame, romanse i tragedije istovremeno.
Sjećate se ( neki od vas se sigurno sjećaju) koliko sam voljela da pišem svoje čuvene Intrige na blogu, pozorišne drame u koje sam uvodila stotine blogera, koliko je vas dobilo titule i dramske uloge, koliko je vas to čitalo, smijalo se, i čudilo na koji način i sa kojom lakoćom sam mogla da pišem na stotine i stotine postova u stihovima, po ugledu na mog omiljenog Shakespearea, kojeg sam pročitala u cjelosti od početka do kraja, od kraja do početka i po dijagonali, očarana načinom na koji je on porađao svoja ingenijalna djela.
Moje pisanje u tom manirizmu je trajalo godinama i ja sam u tome beskrajno uživala.
Taj talenat je naprosto curio iz mene, kao nepresušni izvor, olovka je sama letila preko papira napisavši na hiljade dramskih stihova, rima, scena, činova, velikih finala, zapleta i raspleta.
Neki se od vas toga jako dobro sjećaju.
A onda kao da sam, neznajući, tim silnim iščitavanjem i pisanjem isprovocirala velikog maestra, kao da sam Shakespeareov duh prizvala u svoj život ne znajući i kao da se on sa Svevišnjim lično dogovorio da od moga života naprave teatar sa svim elementima savršeno režirane pozorišne predstave.
Koja je razlika između od normalnog i režiranog života?
Razlika je jedino u tajmingu, nema pauze, nema predaha, u isti dan se jedna stvar raspetljava, a druga momentalno stupa na scenu, nema silaska glavne glumice sa scene, ona neumorno mora da igra igru koja joj se nameće van njenih uticaja.
Ta glavna junakinja sam bila ja.
Taman kad mislite da se nešto završilo, da je tome kraj, drugi glumci, našminkani i obučeni u svoje kostime sa naučenim ulogama istrčavaju na pozornicu.
Razmak između ključnih stvari u mom životu u protekle tri godine je trajao između 15 minuta i par sati sati.
Naravno govorimo o istom danu.
To su vremenski razmaci koji su BUKVALNO odlučivali s kim ću da živim, kojim poslom ću da se bavim, kako ću da živim i gdje.
Ok,mogu da shvatim da mi se to desi jednom, hajde prst sudbine, podudarnost dešavanja, ali da mi se kapitalne odluke u životu dese na taj nevjerovatan način više puta, e u to stvarno ne mogu tek tako da povjerujem.
Naročito danas kad se sutra bliži taj datum.
Režiseri mog života odabrali su datum 24.novembar prije tri godine i odveli me na jednu modnu reviju sasvim slučajno, gdje upoznajem jednog momka sa kojim započinjem zajednički život i zajednički posao u drugom gradu.
Sve je bilo divno i krasno, a onda se nakon pola godine počelo komplikovati, stvari su krenule nizbrdo.
Posao koji smo pokrenuli pokrenuli smo iz ljubavi, bili smo oboje frenetički radnici i ogromnom brzinom smo išli naprijed.
Živjeli smo mirno i skladno, da bi onda mjesec dana prije moga odlaska on počeo iznenda da se mijenja, da se ponaša jako čudno i to više nisam mogla da podnesem.
Kao da ga je nešto napalo. Pokušala sam da spasem to što smo stekli, posao koji smo imali sam obožavala, no njegovo ponašanje je bilo jako čudno i na kraju više nisam mogla da izdržim.
Unutrašnji glas je u meni vrištao da moram da odem i otišla sam gušeći se u suzama 2. maja 2010 smatrajući da je to kraj svega i posla i naše veze.
Otišla sam na noć karnevala koji se održavao u mom gradu ( klasični Shakespeare).
Isti taj dan, tako razvaljena od bola, samo par sati kasnije zove me prijatelj koji me nije nazvao najmanje 5 godina jer je živio vani i rekao da hoće da me vidi.
Rekao mi je doslovno da ga je nešto silno tjeralo da tu noć okrene moj broj.
Taj prijatelj mi nudi poslovno partnerstvo govoreći da je o mojim poslovnim sposobnostima čuo samo riječi hvale i da želi da sarađujemo i da trebamo udržiti energije.
Nakon 15 dana ja pristajem, otvaramo firmu, i nastavljam da radim isti posao koji sam radila sa bivšim, ali sad mnogo ozbiljnije i profesionalnije. Napredujemo munjevitom brzinom i ostvarujemo sjajne rezulate.
Moj poslovni partner me je držao kao kap vode na dlanu, i bio prema meni fantastičan.
Gotovo da sam se bila zaljubila u njega. Bio je nevjerovatno pozitivan.
Kada je prošlo pola godine, zatekli smo se u Zagrebu, i iz čista mira, gotovo bez ikakvog razloga on kreće da mijenja lice, skuplja čeljust, sužava pogled i kreće da galami na mene.
Počinje da me vrijeđa, dovodi me do suza, potpuno iznenada, apsolutno ničim izazavan, kao da je bio pod uticajem nečega ( ne drogira se, ne puši i ne pije), i ja napuštam njegova kola s riječima da je sa nama gotovo. To je bio početak kraja našeg kraja.
Samo deset minuta kasnije upoznajem čovjeka sa kojim ću provesti dvije godine i kojeg ću silno zavoljeti i sa kojim ću započeti zajednički život.
Moj poslovni partner je bio na ivici ludila kada je shvatio da će me definitivno izgubiti i onda je krenuo dušu da mi vadi, da mi pravi grozne scene i probleme iz dana u dan samo da me nekako zadrži, vrati, da ostanem sa njim, da se okanem čovjeka kojeg volim.
To je trajalo duge dvije godine, nije htio da izađe iz posla, nije htio da popusti ni milimetar, bavio se spletkama, ucjenama, pritiskao me je iz dana u dan i psihički maltretirao. Firma se istovremeno galopirajuće širila, gotovo sav posao je bio na mojim plećima, a situacija u kojoj sam se našla je bila ravna paklu.
Moj voljeni čovjek je bio uz mene svo to vrijeme i izdržao je zajedno sa mnom sve te probleme, da bi najednom i on počeo da se mijenja kao i njegovi prethodnici.
Kao da je jebeni demon ušao u njegovu glavu.
Ne govori ništa, nijemo ćuti, u potaji planira svoj odlazak i dovodi me do stanje pucanja.
Sve se dešavalo iza mojih leđa, niko mi ništa u lice nije rekao, pravljeni su planovi da mi se uzme cijela firma i da me ostavi čovjek u kojeg sam imala bezgranično povjerenje.
Pritisak koji sam trpila je bio nemoguć.
I onda kao da je Veliki režiser rekao obojici: "Hajmo momci sa scene, dosta vas je bilo. Hvala, zvaćemo vas opet ako nam budete potrebni."
I kao dirigentskom palicom da je odlučeno, iznenada moj poslovni partner se zaustavlja, govori mi koroz osmijeh da je odlučio da mi preda firmu, da je to njegova konačna odluka, sklapamo ugovor i potpisujemo ga na sudu.
U isti dan čovjek kojeg sam voljela svim srcem, piše oproštajno pismo i par dana nakon toga odlazi.
Nakon toga se moj mozak ugasio.
Postala sam jebeni fikus.
Mislim, kakav je to rasplet?
Kakav je to kraj?
Da li treba da se radujem ili da plačem, što je ovo?
S jedne strane dobijam ogromnu slobodu, riješeno egzistencijalno pitanje i mene i mog voljenog čovjeka, mogli smo živjeti gdje god smo htjeli, raditi što god smo htjeli sad kad smo sami u poslu, s druge starne ga gubim.
Šta je od čega vrednije, za šta se važnije boriti?
Da li sam išta mogla promijeniti?
Naučeni smo da kraj ima neki smisao, neko naravučenije, ili plačeš na kraju filma, ili se smiješ, ali nema neriješenih rezultata.
Publika mora da se odluči.
Ja sam vegetirala danima, nesposobna da pokrenem prst a kamo li misli, pogled mi se mutio kao kod tek rođenog djeteta, potpuno blokiranog mozga da primi i detektuje bilo kakav podražaj.
A onda je jedna osoba, koja apsolutno ništa nije znala o meni, od koje ni u ludilu ne bi očekivala ni na piće da me pozove, a kamo li šta drugo, saznavši za moju ličnu tragediju, došla i spustila avionsku kartu na sto.
Ta osoba mi je rekla da trebam da odem u jedan grad, neznajući da je to grad najviše volim na svijetu, u koji sam se zaljubila iste sekunde kad sam ga vidjela prije par godina..
Nisam mogla da vjerujem šta mi se dešava. Otvaram kovretu, uzimam avionsku kartu i gledam datum polaska.
Šta mislite koji je datum polaska izabrala ta osoba?
24. novembar.2011.
I onda sam počela da se smijem.
Znači ono je bio tek kraj prvog čina.
Zavjesa se spustila tek da publika ode na puš pauzu. No, to očigledno nije bio kraj cijele priče.
Sutra je početak drugog čina.
Ponovo sam na sceni.
No, ovog puta će biti sve drugačije.
Obećavam :)
Regina
- 18:24 -